Kolumne

Dobro jutro 3.1.2019.

dav

Budu ta zimska jutra kraj jezera predivna a da ničeg gordog ni poniznog u njima nema. Ona su vodeni žigovi koji ne tvrde nego jesu, otisci pramaterije i duha umočeni u stvarnost i udareni u moju jednako rastvorenu i nemuštu dušu, u njen neispisan drevni dio gdje ne dopire svijet riječi, slova i znakova. U njenu tišinu koja ne tuguje, ne raduje se, u njen prvi dah stariji od časa kad sam postao biće.

Petak je, na površini je petak jer tamo brojimo i mjerimo. Ali velik dio mene stanuje gdje ne postoji petak, gdje je svo vrijeme istodobno, u prvoj tišini svijeta i na granicama tog svijeta i ovog gdje postojim omeđen trajanjem i drugom epidermom postojanja. Tom se maglom krećem nošen iskrenjima ledenog jutra, gdje prolete i zapucketaju pojedinačnosti ukupnog pa opet utonu u vječni mir na portalima i graničnim prijelazima iza kojih se sve stopi u ukupno i izvorno jedno.

Dobro vam jutro, želim nam takvo kao kamenčić žalu, kao vlat livadi. I budimo se u san vremenitog svijeta da optrčimo svoje krugove danas. Prelomite kruh što vam to danas nosi, neka vas prate moje riječi podrške i mira što i nisu moje. One su lom istog svjetla koje je svaki od naših života naslikale na mladom ledu istog jezera. Samo zapletenog u moj govor i pismo, nespretnog i nevještog mesa i iskustva jednog od nas.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara