Kolumne

DOBRO JUTRO 29.6.2021.

Jedne godine, to je bio drugi razred srednje građevinske, toliko sam bio poludio za rugbyjem, da bi se škole jedva i sjetio. Gledali smo poslije drugog dnevnog treninga VHS kazete novozelandske i australske, pa Pacifičke lige i svaki čas si savijali ruke pa se bučno prevrtali po linoleumu, igrao sam “za prvi tim kadeta Lokomotive”, smijao sam se muklo, magareće, i hormonalno, nisu me zanimale niti cure, niti izlasci, škola najmanje, protrčavao sam kroz zapreku od dvije, face to face traktorske gume, dok ne bi poplavio, osjećao sam se momčina, pio sirova jaja s mlijekom ujutro, ne sjećam se koliko bi ih zdrobio, ali manje od sedam teško, i….i shvatio sam da moram naglo nadoknaditi puno, da ne bi sa pedeset vezao paljenom žicom armaturu i čekao dva sata pa da mogu kući.

Tada sam zamislio da sam država, da su predmeti u školi moja ministarstva, crtao bi po rubu bilježnica odlikovanja u socrealističkom tipu, i kroz tu svoju igru, uistinu, postao opet odlikaš. Svidjelo mi se, jako mi se svidjelo što mogu nešto zamisliti, tako neku motivacijski spretnu igru, pa da to odradi svoj komad stvarnosti. U to vrijeme čitao sam strastveno te , razne, autogene treninge, napretke, vizualizacije i samosugestije, pa i kad sam na jutarnjem treningu, i po kiši, trebao optrčati zagrebačke mostove, ja sam zamišljao da sam na igrama u Parizu 1924., neki leteći Finac, to da mogu …da.

I sad, kad moram negdje sam na put gdje mi se ne ide, s parkinga ja prvih pet skretanja vozim izuzetno sporo, nekoliko puta upalim i ugasim ono dugme za svjetlo na stropu automobila, i govorim sebi u šaku, tobož mikrofon, da zamišljeni putnici čuju svog kapetana Boeinga 707, na liniji za Manilu, nastave čitati ili drijemati, pa iza naplatnih kućica, kad sam već nad San Francisco bay, izgovorim kopilotu pristojno da pojača na “130 knots”, opišem tornju da je vedro, i snažno ubrzam. I, nekako mislim, zašto i ne. Eh, evo, prvu kavu smo popili, vi i ja….

Dobro jutro, Argonauti, i tebi, Odine, Makabejcima, generale Cambronne, Haal 9000, dobro jutro, idemo u dan, što nas briga ako bi nam se netko smijao, ako optrčimo svoje mostove, opravdano je i ovako.
La garde meurt mais ne se rend pas , zar ne.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara