Kolumne

Dobro jutro 29. 3. 2020.

Osjećamo mi negdje  kako nas mijenja broj stranica dnevnika što nam ih je nevidljiva ruka ljetopisca već ispisala. Ne mijenja  toliko broj stranica nego koliko je tinte trebalo da se što je bilo pošteno opiše. Iz okana mog životnog rudnika toliko puta su rudari izlazili obasjani i zadihani, s kašljem, sa sportskim novinama i planovima za vikend, s tjeskobama i nadama, mirisni na znoj, strojno ulje i salamu, na život. Ništa nije zato malaksalo ali druge su bore oko očiju, nisu više toliko plitke i plahovite, one su kao tranšeje, kao obrambene zapreke od vjetrovitog i neposrednog iskopane iskustvom i u nevolji dragocjene a u smirenom danu meke i napuštene ali su uvijek tu.Ista je najdublja zaigranost uvijek u nama, ista je i ona nagonska glad i jednako ulje prokipi pod čelom i u bedrima. Samo se lakše i čim stane dan povuče iz vreve na rezervne položaje da se grah kuha i razgovara i na njima uvijek iz zemunica nešto dimi.
Dobro vam ovo subotnje jutro, vi tkalački stanovi i životne pumpe, vi parni strojevi i vršilice, i s manje pečata u radnoj knjizi i s previše, svima se jednako naklanjam iz svoje današnje zavjetrine. I mašem, onako s dlanom prema sebi, kao u starim talijanskim filmovima koje ste gledali kad ste još vjerovali u filmove. Pa su vam obrazi u kinu trnuli. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara