Umorni su moji padobranci od revolucije, rekao mi je u prizemlju malog hotela uz more čvrst pedesetogodišnji liječnik, stavio mi je ruku na podlakticu i približio mi je lice na pedalj. Padala je kiša, gramofon je okretao Pergolesija, Giovanni Battistu. Bilo je toplo, u ustima sam držao sladak i gust, trpak, proziran okus pića i nisam ga gutao isti čas, on se udalji i opet približi i ponovi tiho- povuci nas.
I htio sam ga, prije nego sam se probudio, još ga licemjerno i staloženo upitati “koliko vrijedite”, ali nisam stigao, već sam gubio sliku i već protežući se znao kako bi se nasmijao on gladno i rekao- svaki za desetoricu, kao da ja ne znam bez njega.
I već je visoki student kemije u nekoj podrumskoj pivnici, u kariranim špilhoznama i uz smijeh kolega i planinara, završavao zdravicu sa – i odlučio sam se povući iz ove godine a vi ako ćete sa mnom…. I vidio sam kako se smiju, kako se on smije, mladi i netaknuti, spremni se penjati po strminama Jungfrau i kuda ih vjetar poput kozmičke prašine bude nosio., Fenjer se ljuljao nad njihovim glavama, nestajao je zvuk, gubio se u pozadini Franz Lehar, pokrio sam lice dlanovima, sve je bilo toliko tu, budio se brzo i išao spremati kavu, jutros, dvadeset i deveti dan dvanaestog mjeseca onoga što ćemo uskoro zvati prošlom godinom.
Dobro vam jutro, dragi. Evo još malo. Pa izvlačite svoje cepine i konopce, gledajte kako nas magle i proljeća čekaju, ne budite manji nego jeste. I čitajte Odjek jer on, ako išta, vam uvijek govori da je moguće.
Dodaj komentar