Kolumne

Dobro jutro 29.11.

Mi ne znamo kako drugi vide a rijetko znamo opisati kako mi vidimo.  Šesnaestmilimetarski film je sigurno format u kojem pamtim ali i u kojem zamišljam, nekad farbenblind a izuzetno ostane akvarel na 50×70 kojim je netko oponašao Turnera a tako očito je promašio da se sviđa ta fantazija samo njemu. Još uvijek, to su jasne linije ispunjene kontrastnim kadrovima koji preskaču, pucaju i nervozni zvuk projektora. Ne bi vjerovali koliko stane u te gabarite i mogućnosti trake i hrapavog papira, u kako malim učionicama se taj film može vrtiti i koliko složene prizore on može sažeti u dojam koji ništa ne izostavi, čak i grije a ne zauzme na disku previše mjesta.

Većina onog što  komuniciramo je binaran sadržaj, kartonske kartice na kojima piše isključivo ja ili ništa, ovo drugo je žaljenje da nema ja u sadržaju, bio sam tamo, ovo jesam, zato vrijedim, i treba mi udovoljiti. Takve bušene kartice predstavljaju glavninu onog što nudimo, da smo važni i da u onom dijelu kojem nismo postoji zbog toga nepravda.

Dani se nižu i izmjenjuju, zubi na kotaču projektora tjeraju i okreću traku, iz limenih okruglih kutija netko vadi nove trake i montira ih kao blagajnica papir na koji otiskuje i zbraja vindijine trokute plemenitih sireva, pivo i cigarete. Mi čekamo da na školskoj ploči razmotano platno ukorači lik s kojim smo se poistovjetili i da namjesti šešir i povuče revolver ili da se dogodi nešto drugo veliko ili zanosno, ti se pripremni prizori ponavljaju, Dmitri Tiomkin, jedemo sendvič skriven ispod klupe s parizerom i majonezom, gledamo, živimo, bez daha smo, vrijeme teče ili se tako pretvara. Živimo, volimo, sviće. Čekamo svoj poljubac.

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara