Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 28.7.2021.

Gledamo sinoć Marijana i ja, stare obiteljske fotografije, poslije njoka i gljiva, uz Pelješki plavac i polako. Ova prikazuje moju baku (u sredini) sa sestrama, u provodu početkom prošlog stoljeća, svira uz kauč Debussy, ja govorim o njenim uljima na platnu i životu u Argentini, pa smo opet na Stradunu, i s njenim razredom, ne tako daleko od vremena kad će nestati u Dubrovniku vode pod granatama pa će pod detonacijama prati i suđe i sebe u moru. Prepoznajem lako Marijanu još kao bebu, među rodicama i oleandrima, prkosnu i već neopisivo lijepu, gledamo sretna lica, već izblijedila i ljudi kojih već dugo nema, trajne frizure i torte na rođendanskim proslavama njenim i mojim, snimane polaroidom, jedrilice u zaljevu i njenog oca za kormilom, Beč, čitave lance sretnih i teških vremena, ljudi, trenutaka, rastužimo se, razvedrimo, govorimo u glas, zašutimo, i sve je tako tu. A opet….sve je i tako sad. Sve to drhti i diše, poskakuje i iskri kao jedan ukupni šesnaestmilimetarski omnibus dvije povijesti istih vremena koje je netko izrezao škarama, a kozmički propuh povezao u neku ad hoc kolaž predstavu, što se odvija jedne večeri, poslije njoka i uz Pelješki plavac, u betonu zagrebačkog bloka zgrada koji se još sliježe od prvog, lanjskog potresa.

I zadrijemamo tako, na proplanku što dijeli razna vremena i sudbine, još se tiho čuje Debussy, a sad je već jutro novog dana..i onog što on nosi, i vrijeme što će jednako, negdje, jednom lebdjeti među već utrnulim zvijezdama koje veliki kotač Kronosa okreće pomoću svojih nebeskih vjetrenjača.

Dobro vam jutro, evo dana, evo prividne, evo vaše i naše sadašnjosti.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara