Kolumne

Dobro jutro 28.5.2019.

Sve te oblake i lica, sve zasjede i vrela i odmorišta, sve sjene na licima ljudi i što će reći dok još riječi u njima još spavaju, sve to vidim još iz prvoga jutra koje dočekam među četiri grane što se u meni zatvore pred svitanje. Razmaknem ih otvarajući oči i zbrajam kojim ću putem i što sam od njih dalje to je ta slika nemirnija ali je se držim dok se ne vratim u taj predordinarni mir kojem ne treba ni znanja ni pameti da bi uočio bitno a nebitno dobaci na stol pred buđenje unutarnjim inžinjerima dana što u meni već čekaju obrijani, ambiciozni, školovani i obični. I oni se rastrče i misle, izvikuju kote i puteve, oni samo izvršavaju što je onaj prvi trenutak dana izrekao glasom bezube starice i zvukom prosutih oblutaka i kostiju, u riječ ili dvije, nakon kojih je otpuzala natrag pod stol smijući se iza zdjele heljdine kaše i zaspala do slijedeće duboke noći. Ah, do nje ne može barbarsko konjaništvo doći, ona spava dublje u šumi i tko bi tim putem krenuo tu su crvenobradi njeni čuvari i strijele vrhova natopljenih u bilju što raste u zabačenim kutevima carstva.

Dobro vam jutro, gledajte kako se numeriraju sjedala i postavljaju putokazi logičnog svijeta, netko im vjeruje a netko ne vjeruje. I njima se kreće i gubi i izvire iza ruba zemlje svaka potjera i trgovačka kola se njima kreću i mjeritelji i đački pukovi i ophodnje i prolaznici. A vi vjerujte u sebi onom neometanom vidljivim svijetom, onom što je pomaknulo prvi trepet lista, prvom dahu sebe koji nosite u koštanom svojem pamćenju.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara