Da, mi se tu razmimoilazimo u bitnom, pravila javne društvene komunikacije i ja, jučer sam o tome razmišljao u perceptivno nezahtjevnijim periodima jednog sastanka poslijepodne u jednom..nije to kavana, kaže da je bar a zapravo je mjesto gdje piju kavu nakon ureda ili ručka i razgovaraju kako moraju montirati zimske gume, kako je stigao nalaz krvi i fotografiraju se uz natpis “Zagreb poludi!”. Razgovaralo se o benignoj situaciji koja traži jedno konvencionalno rješenje, gledao sam ljude, gledao sam na telefonu wordpress i kako se čitaju moji tekstovi i razmišljao kako…
..kako bi ja volio objaviti ovakvu fotografiju kako sam išao po novine, primjerice. I kako volim vidjeti i objavljivati fotografije s izleta i večera ljudi koji inače idu po novine i čine i žive slično takvom motivu. Daleko od toga da je to samo do godina. To je od zatvaranja u jednu iskrenost koja svoju pigmentaciju traži u onom za čime sam čeznuo kroz desetljeća a ohrabrio sam je ostvarivati. Ne treba drugima biti važno kako ja izgledam i s kim se susrećem niti što mogu, penjem li se na vrh dimnjaka napuštene nuklearne elektrane i od tamo ubijam teroriste štapom za selfije a dolje me čeka Stipe Mesić da me isprati do ringa punog dvadesetogodišnjih ljepotica i ugandskog vratara u boksačkim gaćama i pet pojasa iz Offertissime pa će mi netko komentirati- to, legende. Dapače, planiram upravo pojačati obratno od ovoga, dakle Dvořák i “evo stigli smo na Sljeme” i razdire me hoću li pojesti grah ili zelje i hoću li ove godine kupovati nove zimske gume, imam pedeset godina i marljivo trčim i ići ću nedjeljom po novine makar ih čitao on-line, kao i svi. I šal ću nositi! Ne boemski kao maramu zavezanu puranski oko vrata nego onako kako se gurne u baloner pokretom kakvim se popravlja šal a ne poseže za pljeskom ili pištoljem. Šešir ne, to se nosi da se zavara kako se lik iz TV kalendara, gord i neshvaćen, ja to sigurno nisam. Pa makar me nitko ne čitao ili htio sresti da mu tumačim gabarite njegovih mogućnosti u okvirima direktivi, uredbi i grandioznih skorzenyjevskih poslova sklepanih od osrednjih brucoških intenziteta škole života. Tako ćemo, da.
A sad ću, braćo i sestre čitatelji ovog duboko konvencionalnog portala, ovog protočnog prigradskog bunara građanske misli, izvesti psa i pozdraviti vas srdačno, i zaželjeti vam isto što i meni. A to je svako dobro, ugodan dan. Sve pojedite za ručak, izbjegavajte bijeli šećer, volite se, smijte se.
Dodaj komentar