Kolumne

Dobro jutro, 27. 1. 2020.

Ponedjeljak stiže kao neka stroga i neumorna teta iz vremena kad se putovalo vlakom, mi znamo da će doći ali ne znamo sasvim što će donijeti, i drago nam je i nije nam sasvim drago. Ako smo dovoljno mali ovo nam je sasvim dovoljno i prijelomno, uzbuđenja se i tako nastavljaju što god ponedjeljak izvadio iz torbe od pošte, prigovora, kolača i raspleta. A i mi smo očvrsli. Sve ono što sazrijevanje i iskustvo nosi se i sastoji u najviše tome da nam sagradi sposobnost da nas niti dobro niti loše ne prevrnu. Da ne pripadamo sasvim onom što nas zatekne u talonu dodijeljenih u jednoj igri karata jer znamo da slijedi druga. Što je masa tog fiksnog dijela nas veća to smo mi čvršći prema sadašnjosti i to nas manje može ruža vjetrova bacati po pozornici. Istina, time se odričemo i naivnog uvjerenja da smo sve riješili ali smo bar stekli onaj mir kojim bi nas nešto htjelo uvjeriti da nam tko što može. I mi kao kapetan kakvog britanskog krstaša samo otpijemo čaj ako nas pohode tri torpeda odjednom, a ako te podmornice potom izbušimo onda okrenemo drugu stranu novina i čaj promiješamo.Dobro, dio temeljnog temperamenta uvijek ostane ali on ne seže u središte naše kugle nego joj samo preuredi frizuru. Dobro jutro, budimo iskreni, realni, pošteni i zagonetni, ne prepuštajmo se namjerama ove kockarnice što ju zovemo životom. A evo i ponedjeljka.Budite najbolji. Budite žestoki kao Gali među legijama starog Rima ali u sebi stabilni i snažni. Živjeli. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara