Kako glazbena vilica na rezonantnoj kutiji ili plohi daje okvir kod ugađanja instrumenata a tako i mi u svojim životnih epohama imamo svoj Stimmgabel i svoje točne frekvencije tona kojem početnom A vjerujemo da je posve točan i ispravan. I nisu to uvjerenja, ona su posljedica samo i formiraju nas za potrebe operativnog, to je zadani osnovni ton od kojeg sve počinje. Gledam jutros svoju obrađenu fotografiju iz 2015. koju mi je Google izbacio kao podjećaj na- gledaj prije četiri godine kako si se osjećao na jutrošnji datum, vidljivo dakle kako, sumorno, mokro i maglovito a prepuno riječi. Ali osnovni okvir je sasvim jednak i u ovom razlivenom prizoru jutarnje tišine i praznine i imam ga u najprštavijim svojim tekstovima kakve je opisivao autor Mojih ratova da ih je u Galiji izgovarao centurion Marcus. Tu mjeru, taj armaturni vijenac naših emocionalnih betonaža temelja, mi ne gubimo tek tako a i uvelike su nam zajedničke.
A tada, s vremenom, formiramo prepoznatljiv baš vlastiti svijet emocionalnih asocijacija, ovaj čas čujem struganje prolazeće ralice po asfaltu i on se nudi uklopiti u osnovno, u moje prepoznatljivo i u baš ovo jutro..u kojem on i ne zove na budnost jer ga ovo jutro ne treba nego smirujuće samo harmonira potrebom za introvercijom. Nes je ekstremno jak i bez mlijeka, mlak i skoro hladan jer ja nemam strpljenja grijati vodu a i negdje u dubini mi se to čini ženskasto i štreberski, već ta dva tona- zvuk ralice i nes međusobno su sustav a još stotine su pod rukom takvih malih tonova ili riječi, poteza kistom, sasvim svejedno čime to usporedili. Taj nevidljivi kapelmajstor u meni zna. On zna kako stvara moj svijet, opisuje ga i nudi onom tko želi u njemu zastati, prespavati ili zijevnuti makar. Ali glazbena, zvučna viljuška nam je mjerljivo i objektivno zajednička i stvar našeg dogovora da nam je to osnovno baš takvo.
A vama, moji jutarnji sugovornici, dragovoljne žrtve mojih predsvitajnih osvrta, moji prijatelji i simpatizeri ili oni koji s pravom uzdahnu i pomisle “ovaj se stvarno prenemaže”, ljudi dobri i pakosni, ljudi veseli, kiseli i slatki istodobno kao dressinzi za salate iz kineskog restorana, hrabri i prkosni moji suprolaznici…vama poljubac u čelo i uzvik- nedjelja je, kerberi običnog spavaju danas, budite neformalniji vi. Prevarimo se zajedno danas da smo raskopčani i opušteni baš. A sutra ćemo vezati čvorove svojih ribarskih mreža, crta lica, kravata i paljene žice opet čvrsto, danas budite delta rijeke više nego pravocrtno korito. I čitajte Odjek, ipak, da, pa zašto ne.
Dodaj komentar