Kolumne

DOBRO JUTRO 26.5.2021.

Ustao sam jedan od ovih dana rano, malo i zabrinut, pa hodao još usnulom, Ulicom grada Chikaga. Svjetiljke su bacale na krošnje svoje teške zrake boje španjolskog zlata, one su se uvlačile u hrapav, od kiše otežao asfalt. i kombinirao sam ove dane i nastojanja, prekrajao radne zadaće i kretanja, rastezao mogućnosti svoje zamišljene parne vršilice, smišljao prečice, i…i kad tako bude, nešto u meni uvijek zasvira Rahmanjinova. Ne tečno i potpuno, više su to neke zvučne krpe što se ukažu i pobjegnu. i osjetim se nekad emigrant, iz nekog drugog svijeta probuđen, presađen naglo u ovaj, skučen. Pa tako, hodam.

I uvijek kad hodam tako, zamišljen, oplete i mene odjednom, prvo pomalo pa se razgori, neka drukčija i gotovo oholo vitalna svjetlost, utrostruči se prije svitanja. Pa me uspravlja kao cirkuski div nekog iz publike dječaka s očima i pucetima boje azula, kosti mi namješta i snaži, i te ruke u meni sviraju sve glasnije. Pa mi glava, dok hodam sve brže, sama gura naprijed nestrpljivo, danu ususret. Skoro da trči, a rješenja se mojih pitanja guraju na površinu poput limene glazbe pred prašnjav eskadron.

Dobro vam jutro, ne dajte se ljudi. Ne dajte se paučinama i klopkama, ničem se ne dajte. Neka u vama bukne, neka se svijest da ste tu, što vas još nije savladalo i neće, uspravi, skoči, i od radosti pobjesni.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara