“…a uz staze prema vrhu vremenskog vulkana, pobacani drveni vojnici”
Da, bilo bi bolje ako za ovo puste strmine što nam je ostalo biramo svoje staze na kojima nećemo osjećati da nam je vrijeme na njima ukradeno. Kiše i reume, prošlost i okolnosti ovog jutra ne možemo birati, kako ćemo s njima možda i možemo. Ne trebamo se sramiti i okrivljavati se za svoje boli i nemoći, ali možemo ih nositi slobodni poput daždevnjaka. Ono u nama je još uvijek malo blago, i ono je ipak naše.
Vidite, od kad se nisam mogao sam popeti u stolice sa crvenim skajem u slastičarni Grohar u vrhu Martićeve pa do jutros, ja nisam mogao predvidjeti, izbjeći i okrenuti vrijeme u kojem ću živjeti. Bili su i ratovi, i meningitis, bili su školski izleti i zime blaže i oštrije, ali nisam baš sasvim puštao da sve te činjenice potpuno odlučuju kako ću se osjećati. Imamo pravo, sve i da imamo sto razloga očajavati, i da uistinu i očajavamo, imamo pravo na šalicu kave, malo mašte i ljepote što dopire iznutra. Puno nas koče i postrojavaju, puno nas muče i prebrojavaju, ali zadnja je i u tim željezima za lisice ipak naša. Nemojmo se libiti voljeti, nemojmo se libiti svoje ljepote, nije sve katalog i sedlo, nešto smo ipak mi. Tome “mi” možemo u svakoj stisci ili pobjedi dati prostora toliko da se osmijehne i bude dobro.
Maštajte, planirajte, trudite se, ali za ono gdje i kako osjetite da vrijedi. Ne kako nam nameću i određuju….u upravi ove glinene ploče po kojoj nas je neka ruka pobacala pa trčimo gore dolje s pidžamom i klompama, i neseserom pod rukom.
Čitajte Odjek, ako vam on bar malo učini jutro ..ako vam u srcu bar jedno dugme košulje raskopča. Dobro vam jutro. Ne bojmo se ničega.
Dodaj komentar