Jutros u četiri opet pjevaju ptice iz Gradskih vrtova. Čujem ih pred put ravnicom uz Savu i Dunav, čuju ih svi slojevi mene što drijemaju ispod laporskih mekih stijena od kalcita i gline, ispod željeznica, carinarnica, skela i grudobrana kroz naraštaje i u svakom novom uskrsava kao sve dublji temelj što diše, pamti i miče se nepozvan. Ljudi ne znaju da je taj zvuk pred zoru moćniji od tisuću bubnjeva, odnese i nosio je te čvrsta i nemirna genetska klupka od vrleti venecijanskog i otomanskog graničnog svijeta od kuda su se zaletavala u dubinu ovog drugog pa do druge republike Manuela Azana i opet u šumske i kamene vrtloge tromeđa današnjih balkanskih država, uvijek s nekom plamenom agendom i punim naprtnjačama knjiga, žestine i nedosanjanih toplina, ostavljajući trag raznolik koliko raznolik trag prošlosti i može biti. I sad opet ja, podjednako uvjeren u svoju samostalnost i pokretačku prirodu ali obasjanog ušća te ukupne vremenske ponornice koja se iznova budi i iznova teče.
Dobro vam jutro, posjetitelji ovog semiotičkog i vjerodostojnog seizmografskog dnevnika, suvremenici moji koliko sam ja vaš, sustanari i ovog vremena koliko sam ja vaš. Provedite dan lijep, vjerujte,
pjevaju ptice iz Gradskih vrtova i govore da vam bude gust, cvjetan i ispunjen. Ako išta možete a to možete biti u svojim romanima i novelama sretni i zaljubljeni, ostalo neka se slaže u hodu a vi to ostalo držite čvrsto kao da vozite jutrom zlatan četveropreg.
Dodaj komentar