Probudi me ja, uvijek, nepovjerljiv i dvosmislen, snažan, dio mene koji nikad ne dvoji niti se ikad zapita. Vidi kroz svoja okna svjetla, čuje zvuk hladne jesenje, nedjeljne kiše i na čas šuti. Ja ne pozna zašto nego kako, on je iz Siemens-Martinovog kotla izliven u elektrolučnu peć, premazan temeljnim nitratom, opremljen rotorom i par optičkih proreza zalivenih bistrim kvarcom s par konjskih struna i od tada je, za sada je, tu. Tek iza njega dopiru u meni glasovi ljudi i mirisi polja i šuma, bazlamače i knjiga i ti se granulati ukupnog mene bude kasnije i zaspu prvi, zadnji od njih, stariji, u plavoj kuti s grafičkom olovkom u džepu, prebaci sklopku uvečer na oznaku “noć” koja će sama ujutro zatresti i zazujati naponom gumirane kablove, buditi suptilne slojeve mene i oni će se okupiti polako, kao u nekom pokaznom odjelu tehničkog muzeja u kojem prije radnog vremena i kontakata sa svijetom posjetitelja, inkasatora i dobavljača za stol sjedaju njegovi kustosi, strojari i računovođe, pravnici i upravnici i razgovaraju srdačno i dugo uz jubilarnu Franck kavu, poslije će skupljati mrvice kajzerica koje su jeli sa plastičnog zelenog stoljnjaka s uzorkom bijelih cvjetova, prepričavati tko će doći i što su sanjali, o ljubavi, o svemu i u jedan će čas netko pogledati na Doxu i reći- sedam je, idemo otvoriti. I tada počinje baš ukupni ja.
Dobro jutro 25.11.
25.11.2018
2 Min Read
Možda Vam se sviđa i ovo

Dodaj komentar