Dobro jutro 25.11.

Probudi me ja, uvijek, nepovjerljiv i dvosmislen, snažan, dio mene koji nikad  ne dvoji niti se ikad  zapita. Vidi kroz svoja okna svjetla, čuje zvuk hladne jesenje, nedjeljne  kiše i na čas šuti. Ja ne pozna zašto nego kako, on je iz Siemens-Martinovog kotla izliven u elektrolučnu peć, premazan temeljnim nitratom, opremljen rotorom i  par optičkih proreza zalivenih bistrim kvarcom s par konjskih struna i od tada je, za sada je, tu. Tek iza njega dopiru u meni glasovi ljudi i mirisi polja i šuma, bazlamače i knjiga i ti se granulati ukupnog mene bude kasnije i zaspu prvi, zadnji od njih, stariji, u plavoj kuti s grafičkom olovkom u džepu, prebaci sklopku uvečer na oznaku “noć” koja će sama ujutro zatresti i zazujati naponom gumirane kablove,  buditi  suptilne slojeve mene i oni će se okupiti polako, kao u nekom pokaznom odjelu tehničkog muzeja u kojem  prije radnog vremena i kontakata sa svijetom posjetitelja, inkasatora i dobavljača  za stol sjedaju njegovi kustosi, strojari i računovođe, pravnici i upravnici i razgovaraju srdačno i dugo uz jubilarnu Franck kavu, poslije će skupljati mrvice  kajzerica koje su jeli sa plastičnog zelenog stoljnjaka s uzorkom bijelih cvjetova, prepričavati tko će doći i što su sanjali, o ljubavi, o svemu i u jedan će čas netko pogledati na Doxu i reći- sedam je, idemo otvoriti.  I tada počinje baš ukupni ja.