Kolumne

DOBRO JUTRO 25.11.2020.

sdr

Zamrznu klupe u mom čamcu, nadvije se i oblak, još kako. Pa ga tjeram kroz rukavce i šiblje dok opet ne nađem razloga da izađem prema sredini jezera kao da je jedrenjak a ne čamac. Jer…jer je život takav, borba za zrak, prevrtanje i režanje u snijegu i još jedno ustajanje. Od života i ne treba tražiti više.

Ispod te nemirne i napete ploče što diše puna pukotina, lišaja, i lokvi, izvora i ponornica, polako se ukaže pa nestane i opet pojavi jedna staklena ploča bezvremenskog mira, jedan privid prazne ali svečane tišine. Nekad se učini da na nju možemo i odložiti kofer, da je toliko ojačala da nas sva ova buka i ne dotiče, onda ju nešto potrese i razbije ali opet, ona nezadrživo deblja.

I mi je nosimo kroz zamke i zasjede, među šarplanincima i hajkama, nekad i ne bljesne samo nego zasjedne poput manjeg otoka. Nekad i lista i zeleni mahovinom, nekad pošalje iz šumarka nenadano odred carskih strijelaca i pokrije nas , nekad pomislimo i da se iz tog mira plovi. Pa valjda onda i postoji.

Dobro vam jutro, hermelini i lasice, i zečevi hitri i neumorni, dobro jutro leteće ribe i sutoni. Dobro jutro živote, žarom bukovog granja taljen i kaljen prisavskim mrazom. I pločo zemljine kore puna komada krzna, šikara i tragova koje razgoni pred jutro nemiran vjetar.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara