Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 25.1.2022.

A Zagreb mojih ranih godina znao je biti kišan. I mitteleuropski, kafkijanski hladan je znao biti, ne samo metereološki, u Ulici socijalističke revolucije bile su fasade sive, i boje apšisali drap, još u parolama koje se opiru i istoku i zapadu, “Jugoslavija- utvrda samoupravnog socijalizma”, i “Gospe Lurdske” u toj ulici je bila siva i kišna, kod Heinzlove, i fotografija fra Antića u njoj, i izlozi malih radnji i obrta, bili su još gotovo jednobojni…neki stari Telefunken, i šaka onih katodnih dijelova s kojima smo se igrali jer su podsjećali na rakete. Osjećalo se “da nije još gotovo”, da se režim uvijek pomalo boji, i da se pomalo boje njega, da postoji neki strah, od Rusa, od Zapada, emigracije, međusobno, i ne bi to bilo stalno vidljivo, ali bi zasjajilo.

I jednom, moj otac bi me vodio “na sok”, onakvog u dvorednom kaputiću i cipelama Planika, on je vjerovao u slovenske cipele beskrajno, “da ne puštaju”, i stiskao mi palčeve na nogama, kad bi ih kupovali, da vidi …da su taman. I sreli smo neku patrolu milicije s predivnim njemačkim ovčarom. Kaže on meni- kad vidiš ovako miliciju, prvo jednog pogledaj u oči. Neka vidi da ništa ne skrivaš. Ali ne dugo, onda skloni pogled. To mi je ostalo u sjećanju, a njemu je to bilo još od kraljevine, NDH, kasnih 40-ih, da je bolje tako. Jer je još živjelo, “da te ne odvedu”, među ljudima. A osamdesete su to sve popustile, pomele, a i dovele devedesete. Eto, sjetio sam se jutros tako. A fotografija je od lani, pa me podsjetilo osvjetljenje na sve ovo. Ajmo sad.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara