Kolumne

Dobro jutro, 25.1.2020.

Noćas sam spavao isprekidano, duboko, i zalazeći u one džepove unutarnjeg svijeta koji odvedu u sobe gdje se svjetlo uvijek iznova umori svijetliti pa trepće i trne i u razvezanim čvorovima se uvijek neka nit pomakne pa se na nov način pokušaju zaplesti. Bude to prozračivanje hodnika uvijek zanimljivo više nego zamorno i u ovom redovitom obilasku niza na oko nepotrebnih i tihih građevina bitno je samo jedno. Svući se gol do pojasa, gledati mirno i znati slušati umorne i snene, čitati imena urezana bajunetom ili drškom prelomljene žlice u staroj i pustoj, beskrajno prolaznoj, nekad austrijskoj pa dalje čijoj sve već kasarni negdje na istoku gdje vjetar noću udara i mrvi kit bijelim okvirima drvenih prozora. I ne pomisliti da si poseban ili moćan što to znaš i možeš i što se nekom prevrnula  tolika kanta zrnja kad te sijao u zemlju, i što se rasula tako široko a gusto.
Dobro vam jutro, čitate li i vi putopise svojih životnih naslijeđa ostavljenim na nekoj klupi bolničkog ili zatvorskog dvorišta? Pa vas probudi opet onaj tvrdi zvuk snažne iskre u vama pokrenut debelim kablovima i žnorama opletenih gumiranom tkaninom kao na starim peglama i grijalicama i digne sve kazaljke u vama i vašim sklopkama i brojčanicima.
Dobro vam jutro. Dobro vam jutro vi ljudsko bagremlje kroz čije se žile ista voda penje, klizi i smrzava. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara