Kolumne

Dobro jutro 25.1.2019.

Na dva lakta u dubinu naših reakcija i navika, tamo gdje ne seže više plitko korijenje trave vlastitih životnih okolnosti a još ne počinje kamen i ilovača drevnog biološkog svijeta ukupnog sjećanja, tamo su ponuđeni odgovori među kojima smo se u našim životima probijali, birali ih i otvarali poneki novi. U hodu svojim vremenskim stepeništem zaplićemo tim refleksom “kako ćemo” koji nije niti sasvim naš niti previše zajednički, on je neki geološki nedefiniran bazen obrazaca i pretpostavki kojim možemo ovladati ali ne previše, kojeg i u ovaj dan iznosimo iz svojih nastambi u dijaloške module između svog ja i svega onoga što će creator mundi prosuti pred nas da se među tim kockama, pločicama domina i križaljkama osmosmjerkama snalazimo i rastrčimo. Naši su dani na zemlji igra ogledala i pokoji prozor na ulicu ili, onaj krovni, na nebo.

Enigmatiku sebe ipak mi možemo odgonetati, nekad i moramo, ona pruža i hranu istraživačke strasti iz romana o putu u središte zemlje Julesa Vernea i topao dodir svakodnevnog, uživajmo to samopromatranje ako ikako možemo. Gle, šest je prošlo.

Budite se, moji prijatelji, neka zazveči dan, neka se dižu zastori vaših putujućih kazališta i šatri, neka odu konferansijeri s pozornica i ostave nas same i publika u nama zanijemi i čeka što ćemo….hrabri budite.

I čitajte Odjek, on je slučajni prolaznik koji vam ponekad nešto dobaci a da vam se i nije obratio nego ste tek čuli dio nečijeg razgovora onih s kojima ste se na ulici mimoišli a da vam se učini da je taj fragment sasvim druge rečenice netko poklopio čuti kao da je baš vama upućen. Ulazite u petak, tramvaj upravo kreće za vas.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara