Pada nad Zagrebom kiša, cijeli dan pada u ovu prvu jesenju subotu pa se slijeva Novom Vesi preko Kaptola i Bakačeve, šumi i klokoće u šahtovima i veselo bubnja lišćem platana na Zrinjevcu. I Mirogojem lijeva pa udara svojim silnim i otežalim kapima grobnim pločama još austrijskim i gotičkim i našim hrvatskim sa stihovima Ujevića i Matoša i onim “svojoj Marti u spomen na našim strastnim časovam”, domobranskim i onim sa crvenom zvijezdom, pa onim s rukavicama masonskim što se dodiruju lijevim i desnim palcem”, čitavi potočići se rađaju kraj arkada i spomenika Srpanjskim žrtvama s usnulim lavom s natpisom “29 serpnja 1845. staviše rodoljubi” kad je mađaronska vlast pucala na Trgu svetog Marka na pobunjene pučane manlihericama i strojopuškama od kuće odvjetnika Ferića.
Već je noć, ja se tu iza prozora i u dimu duhana spremam nešto pisati i čitati, i ja slušam tu kišnu noć pa se u meni otvaraju karte mog životnog i nedovršenog pasijansa i ja ih gledam kako ih je okretala neka zamišljena ruka u kućnoj haljini u cjeloživotnom komadu mog ekspresionističkog i pirandellijevskog biografijskog teatra.
Prolaze pred mojim očima još snenim od večernjeg drijemeža slike sa zida slikane sjenom, one su…i ja se sjetim jedne. Kako se u kasnu jesen 1990. ja poslije koncerta u Sv. Franje na Kaptolu br.9. gdje je gostovao bariton Bjelov i s Mariom Penzarom na orguljama izvodio Bacha spuštam prema Jelačiću i kako mi ta kiša ulazi u cipele, i kako ja mislim što nas sve čeka i kako će sve to još biti… i kako je sutra petak i kako moram spremati ispite i koliko je sve to čudno i nespretno ispalo da se kotač povijesti ubrzava tako da će možda i iskočiti pa me pregaziti a ja spremam ispite koji mi negdje u toj magli i neće trebati.
Eto. I noćas opet, sad opet i 2023. ja slušam kišu i sad na računalu opet slušam Erbarme dich, nein Gott kao i tada te večeri i isto mislim što će i kako još biti i što me čeka i što nas sve čeka, i vas što čitate, i još na mene djeluje ta ista Bachova transcedentna glazba i još imam neki svoj i neshvaćen društveno okrenut naboj kao i tada u sasvim drugim vremenima i okolnostima, i kako pišem svoje političke eseje i povijesne analize i pravne analize i kako samsto puta jednako i nađen i izgubljen ali i dalje hodam kao da sve te godine nisu prošle, promarširale kao kakvi podravski feldvebel na Soči.
Dobro vam jutro istog i vjekovnog vihora zatočnici, moji nehotični prijatelji i istom kockom odabrani kako sam i ja vaš. Dobro vam jutro činovnici i botovi, zavodnici i prigradski švaleri vatrogasnih zabava i sesvetskog Queena, feministkinje i igrači igara na sreću i povijesni laici trećeredci ovog puzajućeg a ipak lijepog omnibusa koji nas sve okreće na kotaču s kojeg jedan po jedan ispadamo.
Dodaj komentar