Kolumne

DOBRO JUTRO 24.7.2020.

Nekad, kad bi kakav knjigovezac ili drugi obrtnik imao uskoro kakav rok ili važan sastanak, on bi se sav uzvrtio. Imao bi prsluk, velik trbuh i džepni sat, podrezane riđe brkove i hodao bi gore dolje po svojoj radionici i svako malo se češljao pred ogledalom prema tjemenu, s obje ruke i dišući zvučno. Ali to je bilo vrijeme kad su se snimali filmovi u kojima je glavnim likovima..sve bilo veliko i presudno. Imalo je svoju cijenu i svoju prednost…imati svoje mjesto u svom životu i biti u tom mjestu tako duboko da ti je ono toliko važno. Prednost je tog pristupa da su Doxe, britve i knjige trajali nekad i doživotno. Cijena tog pristupa je da bi ljudi teško povjerovali za sebe da su ruski mafijaši, robocopi i duhovni vodiči, da su likovi iz raperskih spotova koji kruže u cabrio Pontiacu optočenom dijamantima i ne zarezuju nikoga..

Da, “misliti ozbiljno” je velika stvar. I puno košta. Pa opet, ja imam napade tog osjećaja ponekad i osobito petkom kad su mi i tako živci tanji. Pa to dijelim s vama, braćo i sestre (tim redosljedom jer nastupam sad kao čovjek “onog vremena”).

A kad završi petak i u glavi se prolomi zvuk tvorničke sirene…eh. Onda se sve otvori i opusti, raznježi i jaše sa raširenim rukama kao raspušten Kozak koji se vraća kući i pjeva ” Я только трубочку курил с турецким горьким табачком”.

Dobro vam jutro, vi što odmarate i vi što radite, zrna šarenog graha rasuta zemljom. Sretan vam vaš dan, okolnosti vaše, i sretan vam komadić pažnje koji vam otmem. Odjek je kolporter koji čeka ljude dok izlaze iz konjskog tramvaja i viče naslove punim ustima jer upravo sam jede kiflu. Svi tek..živimo život. Nitko nije toga lišen. Niti pošteđen.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara