Htio bi ispričati nešto o jednoj znamenitoj rečenici, o jednom ptanju. Bila je jedna obitelj s kojom smo se posjećivali kad sam bio dijete a bogata izuzetno nadarenim ljudima, i za nas se tako držalo, pa i za mene se tada mislilo ili bar nadalo da sam baštinik bar neke raspršene nadarenosti i ja bi poslije ručka “pred svima” recitirao odlomke iz djela Williama Shakespeara jer sam ih puno čitao a izuzetno lako pamtio. To nas je sve zabavljalo ali ja sam znao da je to tek tako, vjerujem danas da su i drugi to znali. Razlog tome je jer sam ih ja doživljavao tek kao priče a ne više od toga pa to i nije baš “razumjeti Shakespeara” nego dobro pamtiti tekst. Volio sam Zimsku bajku, Dva viteza iz Verone, ali nisam razumio nego priču, dosjetljiv sadržaj i gotovo. Najčuveniju rečenicu ukupnog njegovog opusa- biti ili ne biti, nisam nikako shvaćao što je tu toliko važno..pa, biti ili ne biti i dobro. A biti ili ne biti….pa to je čitav svijet. U svakom danu, u svemu, ja prepoznajem danas tu hamletovsku dvojbu.
Bude malih i velikih trenutaka kad mi jednostavno, ja mislim intimno da je fikcija kako to biramo nego mislim da je do spoja urođenosti i konkretnog , kad jednostavno u nečemu što je ovo pitanje postavilo mi jesmo ili nismo. Znam i to da mi se i osobno dogodi, ne da odlučim biti (a kako je William mislim da je mislio) nego da budem. Ne svaki put i u svemu ali da. Biti znači prepoznati- ja to hoću i gotovo moram, skoro kako je Luther opisao ‘Hier stehe Ich, Ich kann nicht anders. (Here I stand, I can do no other), dakle – tu stojim i ne mogu drukčije. A kad bi drukčije sve bi i bilo drukčije, dakle je to oblik unutarnje spremnosti u konkretnom a nama bitnom koja će se pokazati i ostvariti kao stvarna i bit će jer će time on ili ona biti, ne dakle “ne biti”. Ali to samo ima taj sadržaj kad je važno, kad biti nama znači puno.
U nekom početnom stadiju naših odnosa fotografirala nas je zimus u zagrebačkom klubu Bikers Beer Factory jedna Lovorkina prijateljica i ja sam tu fotografiju dao uvećati i uokviriti. Nije se tada činilo nedvosmisleno da je njoj nužno “to baš to” a ja sam rekao- znaš, ovo budem na zid doma i na Odjek. A ona je, hrabra Lovorka, pogledala i rekla sasvim mirno- pa znaš kaj, samo stavi. To je kamen u piramidi tog našeg biti, samo jedan od njih, koji je pokretao te događaje u našem odnosu koji je već daleko odmakao u dubinu, taj naš osobni “To be, or not to be: that is the question: Whether ’tis nobler in the mind to suffer The slings and arrows of outrageous fortune, Or to take arms against a sea of troubles, And by opposing end them? ” koji je rekao više nego da zabijem čavao u zid. Svi vi imate, u nekom obliku, svoje biti ili ne biti, netko je krenuo studirati u drugi grad ili je založio kuću da bi radio sir od kozjeg mlijeka, netko je stao uz bolesnika i podigao ga, netko je ..svi ste ponekad “bili”. Netko je..ima toga u svačijem životu što je izabirao ovako i to sam htio opisati. Sve ovo sadrži i neko- jesam, pa kako bude a tako je i njen stav imao.
Kad prepoznate, može to biti u poslu ili osobnom životu ili u bilo čemu, kad prepoznate ovo “biti ili ne biti”, sve je na vama i to je smisao Shakespearovog pitanja, onda to seže u neko bitnije i ukupnije od konkretnog. I onda odgovor koji se u vama dogodi znači izuzetno a ne tek konkretno iako bez konkretnog on jednostavno znači jedno ne. Jer književnost Williama Shakespeara i nije nešto ako ju ne živimo ili ne prepoznajemo u i oko sebe. Ona je drukčije samo recitacija.
A vama srdačno i gromko, toplo i iskreno dobro jutro uz ovu crticu, veseli što čitate i budite. Kad osjetite da treba, da želite biti, vi budite. Možete slobodno čitati i Odjek, on nije književnost nego lako štivo uz kavu i uz vijesti iz 24 sata da je negdje u Finskoj pred autobusom pretrčao sob. Ali vi svejedno čitate i meni je to drago.
Dodaj komentar