Kolumne

Dobro jutro 24.12.

Dok vozim ulicama moga grada uvijek gledam ljude. Voze kraj mene, ispred i iza, prelaze cestu, hodaju, stoje, čekaju, zaustavljaju druge ili požuruju da prođu a oni će kasnije preko zebre, nekud, po nekoga ili od nekog. Prepoznaju se, mašu ili baš gledaju da se mimoiđu, mjerkaju ili rukuju, grle, ljube, vole, ne vole, ili i ne znaju je li se vole. Sve to pulsira i prolazi, predstavljamo se jedni drugima, sebi, ulici, prolazi život a mi se dokazujemo. Mladim, jakim, vitalnim, neshvaćenim, senzibilnim, imućnim, privlačnim, ispršeni kao vatrogasci na stranicama Knuta Hamsuna čija večera ovisi o tome hoće li biti odabrani, zadržani, uočeni ili se uspješno prikriti.

Tu sam studirao, ne samo tu lijevo, i tamo naprijed u Kavkazu, da, poznam ljude, bio sam, nisam, a sve je i prednost i nedostatak jednako…umoran sam od toga i odustajem i kažem odlučno- dosta, nitko nije sve što bi htio u tom trenutku biti a niti vi niste. Još davno sam odustao, naravno da idemo po novac, na pretrage, sud, poreznu ili frizeru sa željom da to ispadne što bliže onom što želimo i uvijek nekako i ispadne. Tu je Krleža, lijevo, izrekao ono poznato da sačuvaj nas Bože…vidite da ja to znam, moj djed je diplomirao u Beču, njegov brat je osnivač Elektrodalmacije, Biuick je vozio, zapravo je imao vozača, svog. Privatnog, a ja sam bio u ratu. Možda je to bilo malo i naivno ali eto, takvi smo u obitelji vidite, idealisti, ne gubim kosu, poznam jezike, bojim se zubara, pušim, i hebrejski poznam, ne samo ..dosta. Dosta. Živite. Imperativno molim, živite. Živite….dobro živite.

A dobar je život onaj u kojem da dobijete najsmrtonosniju dijagnozu možete namignuti u ogledalo, reći “živio sam” i “spreman sam”. Pa se boriti dalje, kao ranjeni Gal. Ali ne pripadati toj borbi potpuno.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara