Taj televizor iz mojih prvih i najranijih sjećanja, imao je s desne strane neki plastični kotač i njime su se namještali programi i kvaliteta slike i tona, ja sam gledao filmove koji su me formirali a i to je vrlo upitno jesu li me formirali ili su samo prikazivali već snimljene i zadane unutarnje slike i predodžbe. Ovo osobito zato jer su samo neki filmovi koje bi TV Zagreb vadila iz arhiva, “bili moji”. Oni mi se i nisu sviđali, niti danas mi se ne sviđaju uopće, jednostavno sam znao..da je to za mene tako. Prošlo je od tada skoro pola stoljeća i ja sam uvjerio sebe da za mene to nije tako a nisam uvjerio nikog drugog. Bili su to loši, crno bijeli američki, filmovi iz doba ranog hladnog rata i preglasnom glazbom koju nitko ne voli…neki isforsirani jazz, i glumci koji rano jutrom jedu goveđe odreske i imaju izraz lica Roberta Michuma s buketom kad mu se pred nosom zatvore vrata ili kad sazna da su njegovi momci prešli Rajnu, dakle isti. Uzalud Prevert, uzalud i Dustin Hoffman i Keith Richards, uzalud sve, mi jednostavno imamo neko osnovno stanično pamćenje koje natežemo ne bi li se svidjeli sebi a niti se baš sebi sviđamo niti bi se odrekli onog što nam se ne sviđa. Sebe mi niti vidimo realno niti se poznamo dobro pa sve i da smo inače perceptivno razvijeni kao uređaj za magnetsku rezonancu od milijun dolara i to bez provizija dobavljača i PDV-a. Najgore, i mi sebe volimo i drugi nas vole, baš takve a ne onakve kakvi mislimo da skoro jesmo.
A vi, mili, ustajte u ovaj predivan, magleni, subotnji dan. Uživajte u njemu, a radi ravnoteže i da ne bi previše uživali, čitajte Odjek.
Dodaj komentar