Gora nad Zagrebom i nije neka gora, više je park čija je najviša točka tek dva i pol kruga atletske staze i dužinu jednog tegljača iznad razine mora a medvjeda na Medvednici i nema i više je Strauss i Lehar nego Wagner. Ali svi smo se spuštali na saonicama Činovničkom livadom, pili kuhano vino i zimi se oko vrha da uhvatiti neki bajkovit a otvoren prizor uistinu lijepog krajobraza, vrha do kojeg sam trčao stotine a vozio tisuće puta zmijolikom uskom i jednosmjernom cestom. Ljudi koji se mimoilzaze na Medvednici, iako nepoznati, pozdravljaju se po planinarskom običaju zasnovanom na ideji da se u divljini ipak svi poznaju i obrazi budu crveni u tom snijegu i zrak bude čist i oštar a može se i umoriti ako se čovjek potrudi.
Na toj skali između salonskog i pustolovnog smo i mi, točkice u daljini što se gore penju i spuštaju, naši razgovori, sve to poprimi odsjaj mjesta u duhu slikarstva Vladimira Kirina i dikcije Vlade Štefančića, makovnjača i orehnjača u limenim kutijama s rupicama, a uvijek je mjesta i za svaki drugi naglasak.. dalmatinski studenti bi se osobito često vezali za običaj subotnjih izleta i njihove uske poluasketske fizionomije se poslovično često sreću na tim stazama i u sedamdesetim godinama svog života, uglavnom predivno jedno mjesto koje sam jutros htio opisati s par riječi.
A vama u ovaj radni dan dobro jutro. Dohvatite svoje male cepine za svoje životne staze i puteve, mahnite si i krenite, budite dobri i veseli, neumorni, čitajte Odjek, popijte šnaps i ne bojte se nikoga.
Dodaj komentar