Moj život i ja smo dugo bili kao dva brata koja zbog nasljedstva neke livade ili očevog džepnog sata ne razgovaraju čitav jedan vijek, i eto sad kao već stari i kad se mimoiđu nešto šturo progovore, tko je od poznatih umro, gdje su ključevi od pušnice i da “ovo u Ukrajini neće dobro završiti”. Nikad neće biti bliski, postoje, ali se u osnovi ne slažu i ne vjeruju si. Ovaj prvi, život, kao da je tražio nevolje i bio sklon svakom rasipništvu, a ja sam zapravo sasvim drukčiji, miran i načitan i nesklon svemu što bi život donosio a ja prihvaćao. I ja razne mlade uvijek potajno uvjeravam da budu kao ja a ne takvi kako sam živio. Tako to bude i vjerujem da vam nije strano ovo što opisujem, konačno i vi ste različiti ako ne i svakakvi. Ali nije to što sam htio reći.
Na tržnicu sam, s majkom, često i rado išao kao sasvim malo dijete..ja sam volio tu gužvu i smatrao sam je opasnim uzbuđenjem, na snazi smo imali da ne smijem ispustiti ruku. U to vrijeme su djecu plašili “da će ih ukrasti Cigani” i ja sam znao da to nije istina, znao sam i da ne postoji Djed Mraz, ali u tom znanstveno prosvjetiteljski nadahnutom odgoju su mi dlanove prije nego bi dobio na ulici perec brisali asepsoletama… maramicama za dezinfekciju kojih me bilo neopisivo sram jer sam se bojao da će me vidjeti druga djeca i da ću ispasti u njihovim očima razmažen i osjetljiv. A kad sam studirao znao sam svratiti u Župnu crkvu Svete Marije na Dolcu, otišao bih često na tržnicu po paprike i jeftini speckwurst pa u svoj onoj kakofoniji zvukova i dijalekata, cjenkanja i na stubama glasova prodavačica roštilja i karata rado sam svraćao među te klupe koje su mi stvarale dojam nekog smirenog kontrapunkta toj dolačkoj vrevi ali i s kojom su one činile cjelinu, zadržao bi se par minuta i smirio misli pa se uputio drugom stranom na Krvavi most u knjižnicu posuđivati knjige o manipulaciji svijesti ili o mornaričkim bitkama na Pacifiku. Tada su se zbivanja pred raspad one države već jasno vidjela i bilo je to vrijeme onih mitinga takozvane jogurt revolucije, ja sam znao što nas sve čeka.. i pokušavao sam ne misliti o tome i davati ispite. Počeo sam i održavati red po koncertima i drugdje preko agencije Branka Cikatića, počeli su na studentskoj ploči na polukatu fakulteta visiti pozivi na upise u prve stranke a prvo u Budišine liberale, ja sam kao najtajniju stvar imao stari kockarski pištolj Bayard 6.35 s nešto naboja i s jednim kolegom sam odlazio u šumu iznad Maksimira pucati u drvo za “ako zatreba” i vježbati napad s nožem skakavcem. Sve je bilo još tako naivno tada, svečarski i operetno, peticija “za povratak Bana na trg”, pivo u Zagorci i kuhano vino s cimetom i klinčićima… bio je to neki vremenski vakuum između epoha i pred nego će zbivanja ubrzati. Meni je taj period bio tjeskoban i mučan, htio sam bilo koji rasplet ali da ta agonija neizvijesnosti prođe.
Još sam bio toliko netaknut da sam htio mijenjati svijet i vidio sve naivno i rahlo, a svijet je sve glasnije pokazivao da je jači i da mu se sklonim s puta. Rado se sjetim tog vremena, možda sam se sebi sviđao takav najviše za dosta godina unaprijed. Eto, ne zamjerite za sebeljublje i moguće ponavljanje nečeg što sam već spomenuo, ja druge beskrajno razumijem i prepoznajem u svakome lako njegove mentalne čvorove i…još nešto. Čine mi se današni dvadesetogodišnjaci nekako spremniji, ciničniji i mekši, odrasliji svakako.
Dobro vam jutro, neka vas čuva i krijepi današnji dan, vedro a nekad i zamišljeno srce i svako vam dobro želim.
Dodaj komentar