U čas, nakon ručka i šetajući Zadrom ukaže se prizor toliko bezvremenski čist i rasterećen plimama strasti za neurotičnim da mi bude jasno kako se ukazao samo onim spremnim primiti ga, tako se i svaki prizor ukazuje samo kome u tom trenutku može. Nekad budu te impresije slične raznim ljudima pa oni dožive mjesto i trenutak na način koji je zajednički, nekad jednostavno pobjegne, nekad uvjerimo druge, mahom nekolicinu, u slično onom što vidimo a samo se u tom prijenosu neznatno toga prilagodi. Ali kako god, grad ima svoju osobnost i naviku, raspoloženje i usamljenost, sinusoide svoje samovlasti kakav će biti. On je živ.
On sadrži godove svojih jeseni i zima, ožiljke i huk svojih plućnih mjehurića i aorti, sjene i nostalgije, uobraženu svijest vlastite veličine, obeshrabrenost i nadu, sve što i mi sadržimo pa to kovertiramo u stisak ruke, tekst, pokret ili izraz lica kojim kupujemo liker ili šešir.
Ali bogati budimo, te množine boja kojima komuniciramo. I mi ljudi i mi ljudi i gradovi.
Dobro vam jutro, spektrogafi promaklih signala radio stanica odlutalih brodova, prolaznici vremena, mali odašiljači i dioničari ukupne stvarnosti svijeta.
Dodaj komentar