Gledaj nebo, kako je jučer oživjelo i rastrčalo se u bezbroj oblika, sjena i okreta kao da je zaplesalo s čašom gin tonika neki zaboravljeni valcer, možda На сопках Маньчжурии, izvan svake kontrole, i tuklo zemlju kišom i tučom u besmislenom gnjevu udarajući voćnjake i vrtove zemlje. A ti si miran, ti si uvijek miran i držiš tropreg svog vremena i njegove guste kazališne grive na ulasku u čin koji nosi rasplete i dramu i gledaš publiku kako sjedi u polutami i sjaje njeni lornjoni i džepni satovi, proteze i odlikovanja stečena stažom, putovanjima i vezama. I pitaš se, tek vidljivo, što ti nebo šapće i govori. Da, jedan glas uvijek pita kad gleda u nebo, pita što mu želi reći. I drugi, bez kojeg bi bili tek krojeni hodati za plugom, kaže mu- ma reci što hoćeš.
Na vratima dana, na koricama knjiga, na zaveslajima vječnih uvertira svojih malih životnih epopeja u kojima želimo hrvaču životu leđa spustiti u pijesak, budite razumni i oštri. Budite kad nacrtate put, bezumni potom u svojoj razigranoj gladi da preuzmete salu i kažete sebi-dobro je, bit će kako želimo i jesmo.
Dobro vam jutro, kadeti i Gaskonjci koje ste čitali kad ste se još morali uspinjati na prste da bi dohvatili Alexandra Dumasa i čašu malinovca. sanjali kako ćete živjeti, živjeti poput zaboravljenih valcera, možda На сопках Маньчжурии ili nekog drugog, i biti nesavladivi i hrabri. I sve je još uvijek tu.
Dodaj komentar