Kolumne

Dobro jutro 23. 3. 2020.

Izbijena jučer za deset centimetra potresom  i možda čak neupotrebljiva zgrada Sveučilišta i Pravnog fakulteta zaboljela me najdublje ne jer bi ja bio neki uspjeli proizvod te zgrade. Nego zbog kestena koje bi jeo iz starog balonera dok bi se penjao tim stepenicama na ispite i predavanja. Jer nije isto, jer  mora parket škripati u vrijeme  studija i mora u sobi gdje se spremaju ti ispiti biti kamin i skripte moraju mirisati na tintu. I to je kao što se u vojsku mora ići vlakom a u knjižnici moraju biti drvene male ladice sa karticama i ja znam da je to besmisleno iako  meni važno kako je uvijek tako u zadnjim berbama i naraštajima ljudi sa razmeđa eona. I zato me zaboljelo toliko, zbog kestena i crnog piva, zbog vremena koje sam tamo ne ostavio nego uzeo pod ruku i s kojim  još pod rukom hodam hodnicima i tunelima mojih vjetrovitih sjećanja i budućnosti. Jer ako to vrijeme ode i preseli se u neku androgenu i digitaliziranu zgradu onda je i moj neki čamac odvezan koji me držao uz neku moju zemljanu obalu.Jer smo Herman Hesse, ja, Hans Kelsen i veliki pravnici bili na putu ka toj zgradi dio istog vremena baš zato jer je parket škripao i jer su bili ti visoki stropovi tako nepotrebno visoki i jer je sve bilo baš takvo jako blizu i meni veliko. A sad nije.
Dobro vam jutro, mili, ustrajte vedro i budite dobro. A uz moje motivacijske tirade hvala što čitate i krhotine sasvim suvišnih mentalnih tkiva i oplata. Valjda to vrijeme učini od čovjeka. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara