Kolumne

Dobro jutro 23. 2. 2020.

mde

Podsjeća ova fotografija od sinoć na ono vrijeme u životu kad čovjek još nije zavolio svoje srce pa samo gleda u koju da ga peć baci.I ako ga ne zavoli, on će teško zavoljeti išta i ikog dok ga umor od  života ne smiri i savlada, lagat će si i glumiti će svoje tročinke, nije lako zavoljeti sebe i tek poslije možemo drugoga, čvrsto i duboko. Ljudi često krivo misle da je to do mudrosti ili strpljenja, ništa nije do mudrosti i strpljenja nego sve je do iskrenosti i snage jer samo iskren i snažan može razumjeti sebe i svoje poraze, nešto možda i pobjede, svoju prirodu i čitav svijet. Slabić će si uvijek iznova laskati, plakati i lagati, žaliti se i hodati po rubu kruga od svjetla i sve će vidjeti iskosa. Evo nedjeljnog jutra, evo njegove tišine i mira. I evo nam prilike otvarati zaključana vrata svojih suterenskih soba, zagrliti sebe i reći- to si pravi ti, ništa više i ništa drugo ali ipak si ti jedini moj prijatelj i izdajnik. I biti bliži osjećati i vidjeti, razumjeti sebe i svakoga i moći voljeti život  uistinu. Nema veće sreće nego proći ulicom, nego proći šumom, nego spremiti nekom ručak i imati prenoćište. Ali kao iskren i slobodan, jer samo tako možemo biti, davati i voljeti. I sretati putem, pred zoru, svoje misli i istine. Biti kažem jer biti možemo samo ono što uistinu jesmo, svi putevi i vode tome i ničem se čovjek ne otima  toliko nego naći tu točku mira i tišine. 
Dobro vam jutro tragatelji i šetači, kćeri i sinovi zemlje, moji suputnici, vi ždralovi i gnjurci. Ljudi smo samo, tkani od svjetla i tame, da kad jednom tama u nama klone i izgori ukoračimo u blagu svjetlost zvijezda. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara