Ljepota je pisanja u pokretljivosti vlastite unutarnje pažnje, ona je zašla u galeriju svojih dojmova, misli i emocija i krenula nekud, prepustila se i piše. Netko će toj kuglici sebe dati više uputa a netko manje ali ona će očitavati ukupno i bit će sasvim nova tvar i za onog tko piše i za svakog drugog, ona će svjesno i mimo toga, nešto reći. Kretanjem kroz tkivo vlastitog iskustva i mašte ona pronalazi, zaobilazi, jedri, trči hodnicima svojih ljetopisa i otvara nasumično korice, kao mlada a već sijeda žena usana boje badema. Stvori se bivšim pijanistom u kakvom sanatoriju ili ubožnici koji tamo živi i boravi i u dvorani za priredbe preludira odsutno na raštimanom glasoviru, vidite kako ga slušaju i kako ga prati glavom onaj ukočenih usana i ravnog tjemena u drugom redu ili u dječaka koji je ukrao krajcar da vlakom stigne svirati u drugi grad na natjecanju kojim će priskrbiti stipendiju glazbene škole, trči ravno s vlaka prema tvornici sode gdje ga čeka njegov uspjeh ili propast, čuje putem kolportere i gleda štandove s narančama.
Svaka kreacija nosi prepuštanje, ono pak nosi oslobođenje i strast. Ali nije ono samo u pisanju, naravski, osmišljate li kuću, rekonstrukciju nečije čeljusti ili vodite istragu, čak kad samo drijemate uz prozor, uvijek jedna kuglica u vama negdje stremi, klizi, poskakuje ili šuti. Što je više priznajete i poznate, ukupno budete bolje.
A vama ovo jutro nek bude lijepo, zanimljivo i radosno. Pecite kolače, močite norveški bakalar ili pišite, radite što jeste. I čitajte Odjek jer i to jeste, pa zgražali se ili nasmiješili ili istodobno.
Dodaj komentar