Kolumne

DOBRO JUTRO 22.6.2021.

Čudno, osjećaja potrebe za  vlastitom  važnosti i brige za  interes ja sam sasvim svjestan, sasvim si ga jasno, i odavno, priznajem. Pa često tražim za njega razne ustupke, naravno da namjerno, nikad to ne pakiram u opći interes, ne uvjeravam nikoga da mi je svejedno, ili tek usput, taj moj dio nečega. Čak izrazito ne volim ljude koji ga kod sebe negiraju i uvjeravaju ljude da sve čine iz ideala, pa…. još u “onoj vojsci” išla bi konzerva na dvojicu, lako bi te preskočilo ako ne paziš s kime si u pola-pola, s ovim iza ili ispred, pa što. Konačno, nikad nisam radio u nikakvom sustavu, bio u stranci, u bilo čemu sličnom. 

Ali, koliko me to da želim svojih pola konzerve nije posebno  umaralo, čim bi imao “dvije konzerve a ne jednu” iole, dakle, “prostora”, ja bi bio sretan i isti čas popustio…. iz tog vlaka u kojem stalno moraš nadoplaćivati kartu, ja stalno gledam krave, vilenjake i patuljke, i maštam sasvim neovisno, borba za sebe je nužan porez na stvarnost, ali ništa više,  nije mi nikad ušla duboko. Ta lakoća “biti mimo”, nastupa čim nisam baš taj čas pod čekićem, i kad vidim prvi jutarnji prizor, kad pišem, kad sam za stolom, meni, i za mene ništa ne postoji od utakmice. Puno je ljepše tako. Jasno da moram bdjeti, hoće li neka jestiva buba ili kruška, promaknuti nadohvat, moram, pa kako bi drukčije. Ali ne tako da ne vidim jutarnju maglu i u nju ne odlutam. Nije to dvoje u neprijateljstvu, i gladni predator u meni zadrijema čim je iole sit. Zato budem i alergičan kad se pokazuje  “ja sam tu slučajno”, i na “sve je, i tako, postati jak”, oboje je glupost. Pa radimo da bi popili mezzo litro uz bakalar, i zaboravili na gradilište. Nema tu opsesije, niti je itko pošteđen gradilišta. Ajde molim vas. Pa ne mogu stalno biti budan, niti stalno sanjati.


Dobro vam jutro, bića sa probavnim traktom, i potrebom da vas se prizna, pjesnici i idealisti, oboje je, jednostavno, u nama, i tu. Nemojte se sramiti toga da želite preživjeti, i nemojte se  stalno osjećati u borbi za preživjeti. Šaka šljiva, poslijepodnevno sunce, i eto čitavog kruga života. A i tako netko bdije da nas udari po prstima, a i da nas baš ne  poklopi. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara