Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 22.5.2021.


Postoji, od prve pribadače što drži traku moje vremenske crte, zabijene na zidu neke onozemaljske učionice, jedna siva i okomita, ponavljajuća pruga. Bez nje, kad se ta rola papira smota i odnese u školski podrum među tisuće sličnih, ne bi bilo moguće osjetiti bitno, a bitno je… kako je taj živi barkod osjećao svijet. Ta je siva pruga zvuk svog grada, kakofonična pogača jedna, od škripe tramvajskih šina, prolazećih akcenata i slučajno ulovljenih riječi prolaznika, mirisa kave i kolača, i svojih vlastitih, dnevnih, malih razapeća. Ona je mali, opetovani, pregradni sloj tog dramskog omnibusa, njegovih šarenih  epizoda. Zatrese četrnaestica, netko kaže “bili smo kod Kincla”, ili “počele su jagode ali su još skupe”, rez, i ide priča dalje. Pola stoljeća ide. Nekad ubrza, nekad zazvuči na Hessea, nekad na Brechta, nekad na Odjek. 

Dobro vam jutro, vama, živim limenim kutijama šesnaestmilometarske, poskakujuće trake. Dobro vam jutro. I pamtite… svoje preletajuće vrane i mirise, zvukove, boli i nade. Lijepo je, lijepo je tom vlastitom, i tjeskobnom, i plamenom, i blagom galerijom ponekad proći.  

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara