Kolumne

Dobro jutro, 22.1.2020.

Život je uvijek iznova naš lugar i tesar, zna on s koje strane nas je dobro dohvatiti dlijetom i za kakvu smo vatru ili alat najpogodniji. Pa nas okreće i važe za plugove, za školske trokute, violine, kundake ili za ogrijev. Za okvire slika i prozore, kace ili grubo oblikovane skulpture svetaca u seoskim crkvama. I to, znate, ako mislite da ste s ruba šume rasli ne zna zato manje, samo vam su godovi gušći ali niste zato neka nerješiva zagonetka. Ja sam davno shvatio da on zna šumu dobro i da ju rijedi i opet pošumljava ali ako su u vašem srcu davno zaspali jeleni da ih ipak vi jedini možete buditi da ustanu i trče oštrim zrakom vašeg vremena.
I zato svakim jutrom u tišini osjetite svoje životno svitanje. Svaki je dan žeton kockara, svaki je darovan i svaki je prilika za istrčati i obići sve baseball baze  starog gimnazijskog igrališta i postići nešto iza čega više ništa neće biti isto.Eh, moje preostale cjepanice tako vjeruju još u to, u one stare američke filmove koji sadrže takve scene prije kojih pojačava glazba, uspori traka, glavni lik učini  nešto veliko a bar dvadeset ljudi u kinu nekontrolirano udahne i stisne šake od navijačke strasti. I još se osvrne da vidi koliko je očito da se tako poistovjetio.Možda i nije važno da optrčimo baš sve baze, možda je dovoljno lijepo i samo  ako živimo tako, u tom filmu, i iznova istrčavamo u svoje utakmice. Možda je glazba najljepša.
Dobro vam jutro smreke i javori, vi siluete moje životne šume. I kad svane ustajte u dan. Možda će danas glazba pojačati i traka usporiti, vi samo ustajte i pljusnite se hladnom vodom i trčite svoje . Jer nema drugog što možemo. Biti hrabri i lijepi time, čime bi drugim i mogli biti. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara