Ima dana kad ne skočim u pet kao dežurni u atomskoj podmornici koja je naletjela na hrid i ne laju psi u meni oštro kao nekad neki na jugoslavensko-albanskoj granici, ima dana kad ustanem pola sata kasnije, kao gospodin, s podignutim obrvama, manirom nekog talijanskog inžinjera početkom prošlog stoljeća s puccinijevskim brkovima koji se brije polako i uz doručak u kavani čita novine uokvirene u onom okviru od trske i miješa dugo bijelu kavu promatrajući prolaznike koje od reda pozna i pozdravlja. U te dane ne udarim tipku kuhala za kavu tako wimbeldonski srčano , vrata kliznog ormara ne se ne odbiju kao cijev haubice 155mm, i ne vežem kravatu tako da mi oči iskoče pa popuštam čvor nego činim to lakše i nemarnije, čak cigareta traje uz tu kavu duže od minute. I znate što, u ta jutra obično više toga korisnog i učinim i pomaknem i ja znam da ono sve drukčije i ne služi nego da sebi dam ohrabrenje i podsjećaj da sam vitalan i mlad, da garda umire ali se ne predaje, da kozačka slava ne popušta i da mi nema ravnog, znam ja to i tada ali i iracionalne sile u nama su sile i mi ih trebamo, slijedimo, mi smo kompleksna bića i s time živimo.
I u te dane ulazim, istina, za pola kruga na tlačnom ventilu otvorenije, preboli moj grenadirski ego da je tako, i bude sve dobro. A vama, dragi moji, želim isti samopromatrački impuls, mirno more, šalšu ušporko za ručak i da ne zaboravite da smo samo ljudi. Graditejima Donbasa, trudbenicima, mornarima koji divlje mašu zastavicama prenoseći sulude zapovjedi i njemačkim ovčarima poseban pozdrav.
Dodaj komentar