Iako….uz sve pejzaže i ljetovanja, parkove i ferijalce, ja sam ipak dijete asfalta. Sivoplavog, hrapavog i ljeti od vreline omekšalog, zagrebačkog asfalta osamdesetih godina prošlog stoljeća, onog Boje su u nama, ” sa srcem punih hladnih kristala, mi smo sijali u srcu sivog grada” asfalta, onog “stajanje Sjever”, svijeta Kinoteke i čekanja da Jackie Chan motorom preskoči Most slobode. Obilježi to, ja sam i u rat išao autobusom, kao na školski izlet, pa gledao šumu i sela uz Savu kao nešto uvijek iznova uzbudljivo i egzotično. Ja sam izvorno svijet dijelio na šminkere, metalce i punkere, na kvartove, na Saloon, Ben, Mošu, Jabuku i Đuru, izlazilišta koja se neka još zovu po narodnim herojima, ja sam sumnjao u djeda mraza, hajduke i uskoke, a vjerovao u Zagora i Laso romane. U mali Stock i mineralnu kao početnu točku svog integriteta svijeta odraslih, kad si već netko.
I kad sam “stigao u rat” pa išao u staju po vode za brijanje, gurnuo u prolazu kravu, pa joj rekao s respektom “pardon”, i ušao u malu legendu, ja nisam imao niti baku na selu, meni je krava bila novost koliko i tenk ili komušanje kukuruza…. stasao sam, ako sam, s onim asfaltnim i otresitim naivnim idealizmom osamdesetih, ja sam dijete asfalta. I nekako će to uvijek ostati, kad je najgore….ja i sad sebi kažem tiho “čuj, gusto je, ali ko ga jebe”.
Dobro vam jutro, čitajte Odjek, jer….pa ili nemojte, neću nikoga moliti.
Dodaj komentar