Na svašta je čovjek spreman da bi izbjegao, prikrio, odgodio, potisnuo ili pritajio sebe sebi, sebe drugima i druge sebi ili međusobno. A tako su naše istine jednostavne i tako mogu biti bezbolne i jasne i mi ih stalno izgovaramo, najviše onim što činimo i kako ih živimo i jednako onim kako ih prikazujemo. Ali mi jesmo i želimo sasvim razumljivo, sasvim smo životna i logična bića koliko god ovome sakrivali trag. Znamo mi u sebi dobro što hoćemo. U tišini jutra i na kraju dana, u svojim pobjedama i porazima, sve je to život u kojem se rušimo i dižemo kao čunjevi u ruskoj kuglani. Nismo mi ništa misteriozno niti grandiozno, probijamo se kroz kupinu i visoku travu, smijemo ili ne, i hodamo naprijed. Hodajmo naprijed.
Život je lijep. I mi smo lijepi u njemu baš zato jer smo stvarni i u njemu prisutni pa bile naše utakmice i sasvim nezamjetne i naša slavlja tek dva peciva i šalica mlijeka. I veliki smo u njemu jer ga srčano želimo, neka nas grije sunce naših životnih puteva i vinograda, živimo ga snažno i bezrezervno, naše su topline, visoke peći i tališta samo naša. Nitko nas ne može spriječiti biti sretni osim nas samih, sve do zadnjeg tona što bilježe bolnički kardioaparati.
Dobro vam jutro, evo je sedam, isprsite se i provedite lijep dan. Ne postoji tako malen prostor u kojem ne može biti takav.
Dodaj komentar