Fotografija je nedjeljna i praskozorska, moja, i prikazuje to jutarnje rumenilo koje nas budi, hrabri i podiže kroz čitav život…prvo nas pred to svjetlo iznose, onda sami izlazimo. Na kraju nas opet iznose ili samo otvore ovom svjetlu prozor da nas pozdravi taj journée ensoleillée. A gledajte, ono svjetlo je besplatno i dostupno ali nije bezopasno, razbudi ono u nama i do tisuću boja i smjelosti. Most je zeleni željeznički a po njemu sam se verao još kao dijete, mnogi ga i znate.
Materijalizam je na sve načine podbacio, niti je dovoljan za sreću, niti može objasniti ovu svjetlost, on je za najnužnije a ostalo je sve do srca. Nikad neću saznati što me to noću obnovi da svako jutro budem iznova spreman i glup, neki algoritam koji ima veze s ovim na fotografiji. Nikad neću shvatiti zašto sam zabrinut pod pritiskom i sve više što bude taj pritisak veći, onda kad on dosegne neku razinu postanem veseo. Zato jer me to podsjeti na romane Julesa Vernea i Henryka Sienkiewicza koji “zapravo počinju” kad se nešto uistinu počne događati, mi smo otisak a ne tvorci.
Zove Vladimir Nazor u jednoj svojoj vitalističkoj pjesmi ovo stanje koje opisujem “prvom proljeti” on joj se ne obraća direktno nego kroz “da mi je još “, dakle on polazi od toga da je ovaj trenutak prolazan. On je svakako prolazan ali je i opet dostupan i trebamo li mi neko svoje ukupno stanje da nas dotakne nebo tako nježno a srčano po obrazu, ima li “moja prva proljeti” svoj rok trajanja iza kojeg se povlači pred introvercijom ili čak i rezignacijom. Ili je ona mistična i vrst objave kao Lux orientalis. Ona je stanje duha, stanje ljubavi. ta svjetlost nije izvana. Ali ona se događa, nemamo dugme nego je stvar povjerenja.
Dobro vam jutro. Idemo vidjeti što nam je svijet spremio danas, pa ćemo mu pokazati da nismo tek tako. Bradu gore, idemo sad.
Dodaj komentar