Kolumne

Dobro jutro, 20.1.2020.

bst

Prvi ponedjeljak nakon praznika, blagdana, obljetnica ili rođendana čini se uvijek kao dobro utvrđena zasjeda, kao pletivo palisada punih čvrstih i krupnih Pikta, Germana, Gala, koji nestrpljivo čekaju puni strasti i zavisti malu rimsku kohortu koja ulazi u Teutoburšku šumu ili već gdje po zbornicama, sastancima, sudištima i carinarnicama. Tako se učini, tako se nekako i pokuša, a u meni naraste neposredno pred svitanje jedan takav naoštren potisak i čep da tu pogibelj što prije osjeti izbliza da bi mogao zamisliti kako kad joj ta kohorta istrčava u susret se saveznici i rezervisti bacaju s puta u stranu da ih njena nestrpljivost ne zakvači u prolazu nego samo rastjera zviždaljkom. Eto tako nekako osjetim svaki ponedjeljak a osobito te posebne ponedjeljke koji su obogaćeni dodatnom stepenicom od petka i subote pa su se u nedjelju skupili vučje u očekivanje ponedjeljka. Dakle nisam do sredine tjedna previše nagodben, poznat Vam je osjećaj jer govorim o univerzalnim emocijama. U drugom dijelu tjedna već smo ogrezli u njega i pred kraj čekamo zvono koje označava kraj runde i izbjegavamo udarce i naslanjamo se u klinč, tražimo priliku za lucky punch.
Živimo ciklično, je li da živimo ciklično?
Dobro vam jutro. Evo ostavljam vas u vašem prvom ponedjeljku, idem sedlati ovo malo konja što nosim u sebi, tako ih je malo da moraju biti dodatno bijesni da im pod kopitima iskaču iskre da nadomjeste brojnost, ohrabre civile u selima kroz koje se kreću, uplaše iste te civile i jedni druge i sruče se u tjedan. I da k tome još vjeruju u malu svoju rezervu koja čeka u šumarku i koja će udariti kad već njegov zveket počne posustajati kako bude padalo sunce nad provincijama.
Dobro vam jutro rimski senatori, dobro vam jutro Gali i budući arheolozi naših dana, dobro ti jutro zimsko sunce. Budi nam, sunce, za leđima. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara