…ali meni se više ne dogodi da se osjetim pobjednik niti poražen, to su iskušenja mladih drugoligaških boksača vrelih obraza koji čekaju autobus za posao s Yassinom torbom i trenirkom, možda i cijeli život ostali u iluziji da je sve skoro gotovo pa se i već napuklim glasom uvjeravaju bilo da bi ih žalili bilo da bi ih vidjeli premoćnim. Meni je jasno da je kolo sreće zamka i unutar njega samo drijemam ili trčim njime poput hrčka ali mu ne nasjednem. A kako i ne bi, pa stari sam vojnik..s brežuljka vidim svako jutro kako se jedna konjica približava a drugu šaljem u maglu i…ali te su čarke tek površina stvarnosti što ju vjetar nosi “kao grane ružmarina” kako pjesma kaže.
U odaje moje duše ipak, tu se ne ulazi tek tako, tu u zlatnoj šumi Dwimordene uvijek lista proljeće, u Lorienu vjetar je nemoćan.
Ustajte, dragi, dan već pali svoje krijesove. Živimo. Živimo tako da imamo zašto biti opjevani, da se jednom i negdje, možda i tek u mašti, slijepi putnik osmijehne i kaže- bilo je lijepo , slušajte me, ispričat ću vam.. a svi zamuknu.
Dodaj komentar