Kolumne

DOBRO JUTRO 2.7.2021.

Poželim, ljeti, blizinu tihih panonskih rijeka, da me taj mir jutrom slegne i zagrli, onako nehajno, ribički lijeno, kao da ništa nije važno. Pa odšetam, često, dok grad spava, u taj mir, kako sam i kao dječak činio. Nekad tako hodam, baci se klen, i prenese me nešto u to vrijeme. Tada sam često sanjao, čak i budan, najviše snove bez radnje i obrata, razlivene, onako dječački mistične a lijepe, kako sanjaju ona djeca koja imaju izmišljene, nepostojeće a dobre prijatelje, i pišu pa zakapaju pisma koja nitko neće naći, ili ih bacaju u vodu, u pivskoj boci od zelenkastog stakla…s čepom od pluta.

I zamislio bi da vidim na drugu obalu dva bačka, monoštorska cistertita. I kako mi oni mašu i dovikuju, a ništa se na moju obalu ne čuje, jedan niži, crvenokosi, kako me želi nešto upozorava i maše, a ja stojim s rukama uz tijelo, u kariranoj košulji, i gledam ih, ali ne čujem. Pa dohvatim jednu granu, i slomim je da shvatim je li sanjam pa se baš u tom snu ništa i ne čuje, ili su oni s druge strane neke granice svjetova, i grana pukne, a oni nestanu.

I mislim, možda nam nije dano sve znati, što nas sve čeka, pa i ako znamo, viknuti preko rijeke drugima. Možda nam je dano da nam baš tako bude bolje. Dobro vam jutro, eto, zbog vas ne moram više zakapati pisma, ostavim ih tu, pa tko naiđe. A evo, i grad se, nedaleko, polako budi.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara