Treba nam to malo jutarnje vedrine, kako ne treba, da nas isprati u dan kao da smo još oni isti školarci..iz vremena kad se nije niti očekivalo da smo u punoj snazi. Treba nam, iz blagajne uzajamne pomoći dobrih jutara i udaraca dlanom po leđima, tih ..da ipak netko stoji uz rijeku kad naš čamac isplovljava. Samo je to, skoro pa postao znak slabosti reći pred svima i pokazati da nam treba. Eto, ja vam to dajem, i tko mi odzdravlja i prepozna, ja to šaljem dalje kome je tješnje i samotnije, i uvijek se tako umnaža i buja taj cesarićevski slap među nama svima. Počinje dan.
Spremaju se ljudi i kuhaju kave po neboderima i naseljima iz šezdesetih, ljudi u predgrađima ili gradskim velikim spavaonicama, čekaju prijevoz, ne čekaju ništa, slušaju jutarnje liftove u kućnim haljinama ili trenirkama, slušaju jutarnje vijesti, već su spremni ili nemaju za što niti biti spremni…ili važu i smišljaju kako da prevare dan, obiđu pretrage i čekaonice domova zdravlja, sudnice, police sa makaronima, unuke, eto ljudi….pa nije život lak, nije uvijek lak. I sve je to tako skrojeno i mora biti, bar da se raziđemo u miru…sve i da smo jednom u istoj magli trnuli. Ili tek hoćemo.
Pa da ostane iza Odjeka da je nekome i negdje bio, ma i jednom, to zrno povjerenja i palac gore…puno je. Sve je puno, u ovom kovitlacu poludjelih vasiona (ovo je, vasiona, tinujevićevski mali hommage).
Dobro vam jutro, čitajte Odjek, vašu šalicu više…s naslikanom malom ružom. I dajte drugima neka čitaju, ako mislite da je bolje tako.
Dodaj komentar