Nisu jutros moje slike oštre i britke niti su riječi vješte i pitke, kako bi već netko rekao da se svidi, u meni su prašne ceste zakrčene nekakvom vojskom, gledam kako sjede u kolima i kartaju u plavkastim šinjelima, koja se premješta na dan izvan dosega merzera, plinskih udara i šrapnela, neobrijani su i bučni i vidim kako nemarno voze svoje karabine Fusil Gras Modèle među dekama, porcijama i naprtnjačama i kako poneki od njih čita, netko pjeva a netko svira malu uličnu harmoniku i da svi znaju da je to tek na dan pa da će se već uvečer dijeliti konjak i da će ih vraćati natrag rano ujutro istim selima i uz iste drvene ograde i staje i bolnice s razapetim bijelim plahtama.
Da, danas neću dohvatiti speisekartu na nekom od svojih mjesta niti u pizzeriji na upit očima koji znači “Firenzu?” samo klimnuti i dodati očima – i pola pola, objesio sam ono držanje gornjeg dijela tijela koje kaže da se vlada situacijom i da se došlo riješiti stvar, nisam ga niti stavio u ormar nego kraj vrata, čekam da ispred ulaza u zgradu bude dovoljno bučno da okrenem pranje veša na 60 i vidim kako će se razvijati dan. Ali da sleti helikopter sa vanzemaljcima i oni formiraju kompoziciju iz povijesnog opusa Celestina Medovića i u glas kažu- odabrali smo tebe i Odjek, ja bi ih zamolio da se jave sutra, bio bi neodoljiv i zvao hotel Jarun da se smjeste i gledaju TV.
Tako da u istom nedjeljnom tonu građanski umjerene introvercije bez ekstatičnih aditiva, komoditeta koji miriši na Podravku i Knorr, u onom odmaku u do šezdesetdecibelske zvučne senzacije, ja vam….dragi suseljani ovog virtualnog kozmosa, želim toplo i srdačno dobro jutro svima do zadnjega. I čitajte Odjek, njegove pristojne i nerušilačke tekstove koji su lucidni a nisu histerični, raspakirajte smotuljke za grincajg, pijte kave i razgovarajte tko je diplomirao ili kupio novi Samsung, nezadihani, budite dobro.
Dodaj komentar