Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 2.12.2022.

Još u ono doba…kad se tramvaj okretao pred ulazom u park Maksimir, shvatio sam da me stvari, neke stvari, previše pogađaju. Neke tuđe i nasumične sudbine, knjige, filmovi, zamišljeni prijatelji, prolaznici, odjednom bih se našao kako snažno proživljavam u ime nekog ili nečeg drugog..trčao bih i probijao se iz školske dvorane u sred projekcije ratnog filma, ili se na ribarnici otimao i vikao da spase šarane iz bazena. Na stepenicama tržnice Dolac ako sam vidio nekog odrpanog ili …sve bih ja to vidio iznutra, progonilo me i strašilo, i još Urso iz Quo vadis Henryka Sienkiewicza, ali i Turgenjev i Mumu i Othello, the Moor of Venice, ili bih se zagledao u pod od brušenog kulira i od šara te teksture vidio lica i ruke tko zna kako zarobljenih magijom nekih naglih i nepoznatih Pompeja, ili …još to bude tako i sad. Skrivenije ili baš ne, još kako.

Daleko od toga da sam proživio život anđela, bilo je toga, i osjeti se to na svakome koji su za njega semafori vrijedili, bilo je i dijelova životne ceste bez puno semafora. Nije sve niti bilo za pohvaliti se. Nego to sam vam htio reći…nije strašno ako rano ne okoštate. Čak niti ako uopće. Bude teže, možda bude teže, ali uz sve…ne budete onako sirovo sami. Jer ovi koje ne pogađa, ne odnese, ne zaboli tuđi pogled u prolazu, možda su oni sami iza svojih limenih klijetki, pokretnih krovova i brojčanika.

Možda ne misle da je ronilačko odijelo u Tehničkom muzeju, ono uspravno s ogromnom glavom u rešetki, zapravo živo i nesretno, možda ne slušaju Журавли ili Claro de Luna po dvadeset puta za redom nekad, ali možda je pusto tamo u tim kabinama i među brojčanicima koje su nas odrasli uvjeravali da su jedini važni. A tko će znati, sad je već odavno kasno za nas.

Dobro vam jutro, i slabi i jaki, i ciglom zidani i što hodate po mjesečini. Spretni i nespretni, i sretni i nesretni, i zdravi i bolesni i što ovaj svijet iz sebe vječno iskašljavate. Idemo, čitajte Odjek. Nemušte i sumanute moje preludije riječi i impresija što vrijede sat ili manje…pa se opet slova raziđu i teku do sutra ujutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara