Nakon kišne noći, a naše su noći lijepe, budimo se moj grad i ja, u nedjelju, rano i prije sunca.
U toj tišini prvoga jutra, u njenoj vučjoj nepomičnosti, ležimo moj grad i ja i slušamo vrane što nam dovikuju i Morricone se čuje iz C’Era Una Volta Il West i puni smo svog primordijalnog Ja koje se ne smiješi niti dokazuje, sve se u meni skupi i slije u nepravilnu kuglu boje hematita koju ću udariti štapom tek sutra da prsne u onu boju i oblik koji zatreba.
Nakon kišne noći, a moje su noći tople i mirisne, budim se u nedjelju, rano i prije sunca. I na dnu mog jezera sliježe se svaki oblutak opet među granje i travu, među strane svijeta u transverzale kojim promiču štuke i dišu stabljike trske, izvrnuti panjevi i vrijes, sve se vrati, obnovi i stegne pa čeka i gleda rub šume staloženo i nestrpljivo a drugim okom drijema i šuti.
Dobro vam jutro, svima, i svima vam želim plamen suh i snažan, vjetar što razgoni maglu, šaku zemlje crne kao noć i jezero duboko četrdeset lakata, jezero treptavo od ljubavi i privrženog mira.
Dodaj komentar