Kolumne

Dobro jutro 19.4.2019.

Sjećam se kraja osamdesetih i svojih koraka ovim usponom u darovanom
Burberry baloneru koji mi je davao osjećaj koji mladom studentu prava tog vremena ide pod ruku sa starom zgradom Nacionalne i sveučilišne knjižnice s onim sovama, pregledavanjem kartica i tihim nošenjem knjiga među klupama s onim zelenim svjetiljkama što podsjećaju na detektivske filmove, negdje u eteru čuli su se VIS Idoli i Schwüle Über Europa (Omorina nad Evropom), već sam pušio, ponekad i lulu, a još sam mogao trčati 800m tako da sam svoje vizualizacije uspjeha usidrio u crno bijele poskakujuće i isprekidane snimke kako Roger Gilbert Bannister trči i probija granicu snova od četiri minute na jednu milju. Nosim knjigu iz Rimskog prava, možda imam za piće u Taverni, vratit ću se u stan kraj pruge koja prolazi središte grada i gdje berem kupine prekrivene prašinom koji dižu teretni vlakovi što prevoze ranim jutrom transformatore, stoku i tenkove.

Eto, trideset je godina kasnije, penjem se na Štros istim putem na otvorenje monografske izložbe Mersada Berbera među njegove prikaze ljudi i konja u kojima zapažam tjeskobnu svjetlost vremena iz prvog odlomka ovog jutarnjeg teksta. I još sam, i opet sam, mlad jednako. Iza zavoja fotografiramo se Lovorka i ja nad Zagrebom, kad opet zahladi godina ući će vrijeme u dvadesete godine dvadeset i prvog stoljeća ali mi smo tu i ona govori o svojim studentskim danima na arhitekturi a ja njoj kako je tunel ispod brijega radio inžinjer Šoljan, kao da je netko opet podijelio karte kako je to onda učinio i namignuo među zvijezdama i rekao – naručite poslije izložbe bocu Shardonnaya i razgovarajte u petero. Lanterne su se upalile na Klovićevim dvorima i ja osjećam da je sve što sam i tada htio blizu, da ulazim iz zavoja u ciljnu ravninu kao Roger Gilbert Bannister kad trči na milju i probija granicu snova, da je sve tu, da su još kosti zvonke a žile huče i bruje jednako u glavi kao da nije sve ono između protutnjalo kako bi nekad protutnjao teretni vlak kraj Jagićeve ulice i kako odvozi u prošlost sve zime i dnevnike, grmljavine, kako mi je korak lak i neumoran, kako nešto bdije nad mojim putem od prvih dana, arabeske koje je stvarao Claude Debussy, kako je sve dobro baš kako je bilo i jest i kako će biti.

Dobro vam jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara