Kolumne

DOBRO JUTRO 19. 3. 2020.

Da, čovjek je krhak a njegovi su putevi stakleni. U čas se okrene i vidi da je izložen, netko biološki, netko financijski, netko pravno ili više od toga odjednom, i shvati da nije šala i gleda krajičkom oka kako ga drugi gledaju i pitaju se ljudi međusobno što jedan od drugog mogu očekivati. I opet, netko se tješi, netko hrabri, netko više toga odjednom, netko i misli da je njega mimoišlo a proleti mu kako je bilo zadnji put kad je bilo stonogi u zraku više od trećinu nogu ili kako su mu pričali da  je bilo oni stariji. I uistinu.
Netko si zamjeri da se za nešto nije pobrinuo, netko da se za nekog nije pobrinuo, netko da je propustio kakvu priliku koja bi sve okrenula, netko više od toga. I kao kad se u letu zatrese avion netko stisne zube a netko baš zadrijema, netko se ovako ili onako osjeti, postavi ili kune da će drukčije. 
Ali malo tko shvati da to kako u sebi ovu kutiju nepozvane rođendanske pošiljke bez adrese pošiljatelja dira rukama i otvara da će ga sad ili kad ju otvori zadesiti već nekako baš slično kako ju dira i otvara iako to nema nikakve logike. A što je u njoj će se nekim obilaznim i izbenadnim putem ostvariti baš onako kako mu u srcu bude svijetlilo dok je odmata. 
Jer ovo je sve škola, neka on line bežična nastava za svakog čovjeka koja ga povezuje sa samim sobom i svojim sumnjama, iskušenjima, strahovima i hrabrostima starijim od vremena kad smo prohodali. I u tišini svojih dubina svi su odgovori naših starih kušnji i prilika. I bolničaru i bolesniku i kockaru i ptici što nas upravo nadlijeće. 
Dobro vam jutro vječni učenici, što kroz šumarke i uz vene metropolitena kako bi Tin rekao, idemo sa zavežljajem knjiga i dve šnite kruha s masti prema svojim učionicama. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara