Kolumne

DOBRO JUTRO 19.12.2019.

sdr

Topli i vedri dani kraja kalendarske godine jutrom umaču svoje kistove u boje kojima su bili oslikani mali kineski kremen upaljači mog ranog momaštva, tako umjetno intenzivne, mramorne i uskovitlane. Ljudi u tome čitaju svoje jednostavne, plošne istine o klimi, jednostavne kako umorni ljudi i vole da istine jesu..ideološke, osobne i svake, sve skrojene onako jednako konfekcijski kako njihove uspomene, neostvarenosti, boli i promašaji i trebaju da istine jesu. Ti su magnetizmi onog što će ih opravdati ili utješiti tako otužno konfekcijski, kako je nekad bilo bolje, kako ih se izdalo ili iznevjerilo, kako su bili previše dobri i iskreni a opet i hrabri, nadasve čisti, i najviše kako sad više ništa novo i ne trebaju sebi reći jer se sve pokazalo i poklopilo i potvrđuje, kako god. Meni je, vjerojatno, u glavi davno puknula neka nevažna žila pa joj takve samosažaljive i jestive istine ne trebaju nego se snalazi s onim znatiželjnim i promatračkim, time i razlivenim i nedokazujućim i sasvim fragmentarnim i složenim kakve su istine s nalaza krvi i urina. A one su sklone svom ja niti potvrditi niti se posebno suprotstaviti nego sjediti sa strane za drugim stolom u kolodvorskoj birtiji i tek primjećivati i blago hrabriti da vlakovi stižu i odlaze ne prema voznom redu nego baš kad se poklope te cifre iz njegovih korica i sva raznolikost okolnosti pruga, skretnica, semafora i lignita. Nekad takvom promatraču plate pileći paprikaš s valjušcima i politar vina jer on pogodi kad će vlak uistinu proći, i vrate se ljudi svojim impulzivnim, svojim samosažaljivim istinama koje ih drže u svom slatkom, svom predimenzionirano i velikim riječima sklepanom dogovornom ropstvu. Ali..

Ali uzviknuti “dobrodošao danu” ipak smijemo. I poželjeti si sreću i sretan put u one dane što se guraju još u garderobi našeg prigradskog teatra. Dobro vam jutro dragi kolege iz škole života! Dobro vam jutro jarebice i golubovi, i vama mrke i snalažljive vrane i cvrkutavi vrapci. Dobro nam jutro svima. Stavimo sendviče u torbe i krenimo u školu, u svoj vječni Ahasver.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara