Prolaze nedjelje. Prolaze svečano i polako, koketno, namješteno i ponekad zabrinuto, pomalo lijeno i oprezno, elegantno kao zagrebačke dame davno niz Bakačevu i poslije mise još kasnih osamdesetih. Škripe tramvaji na zavojima, vis a vis kina Jadran ne okreću se više piceki. Sve to buči i zvrnda i na deset koraka kraj Jägerhorna prema Kutjevu mirišu hrenovke, u magli kraj pošte u Ivanjoj Reci navečer i kroz maglu dopru glasovi i dim u dane kad pale uz Savu izolaciju bakra sesvetsko- sopnički romski sakupljači metala. Prolazi vrijeme. Još sam kao onaj isti poletni i strogi sveučilištarac koji čuva među čarapama Bayard 6.35, skripte sa šapirografa i neki emigrantski proglas …a sve je više toga čega se ne volim sjetiti da me ne potrese. I duše imaju opruge kao kamioneti, otvrdnu s vremenom pa puknu ako prebrzo naskoče na kamen.
Nedjelja je. A ja se i nedjeljom budim rano i prije pet, iskradem se da ne probudim i uz kavu pišem i čitam, daleko prije svitanja izvedem Bagginsa pa mu pričam putem i malo nas podsjećam što još negdje treba nabaviti za ručak a malo lamentiram, pa opet što trebam kroz tjedan obaviti da ne zaboravim. Mi živimo s puno nježnosti, one tople i mediteranske, građanski iskričave, duboko lijepe i to je moj svijet “iza zidina”. Za tjedan, već sutra bit će i one žustrine mesmerički vitalne kao žablji kraci u pokusu Luigija Galvanija, sve one međuljudske termodinamike koja nas čini društvom i zajednicom, pa i državom. Bit će i muklog i trpnog rada i cjenkanja i prenemaganja i svega će biti, kao moje gdje zatreba prgavosti i konfliktnosti i svih evolucijskih prednosti kojima se ne dam postmodernističkom kaosu što obilazi svijetom.
Prolaze nedjelje. Prolaze svečano i polako, koketno, namješteno i ponekad zabrinuto, pomalo lijeno i oprezno, prolaze i dok tamni i zalazi ovo kasnojesensko sunce nedjeljom, uz Stock 84 i večernji caffe, budem sjetan, budem snen, eto.
Dobro vam jutro, vi iz coupea do našeg vječno noćnog vlaka. Suseljani ovog mimovremenskog kotarskog portala. Kote u rovovskom ratu između razuma i sna, naše džepne Kasiopeje.
Dodaj komentar