Kolumne

Dobro jutro 19.1. 2020.

Zakasnio je snijeg ove zime na sve proslave i datume na koje je bio pozvan i gdje je trebao biti, noćas je krišom i naglo ušetao u sela i gradove i ponosno čeka da ljudi krenu po novine, u crkvu, do susjeda ili šetati pse, ili samo dok spremaju nedjeljnu kavu pogledaju kroz prozor. Ja mislim i želim da je to i zato što se uvrijedio, ne samo zbog globalnog zatopljenja, čovjek se toliko okrenuo od života, tema i raspoloženja u kojima uobičajeno zabijeli i zaglavio se u političku svoju osrednjost kao debeli štakor među daskama štaglja, bavi se ubojstvima, izjavama stranačkih prvaka i istragama, toliko se odmakao od sentimenta zime i klinčića u kuhanom vinu osim na štandovima iznajmljenim kroz tri ruke, da je snijeg pomislio kako ga i ne treba. Da će premalo djece na zahuktalom prozorskom staklu prstom crtati srca nego da će samo gledati u ekran, da nema dovoljno cike i sanjkaša, zaljubljenih studenata koji će nekog poljubiti i otrčati po burek a onda s dragom šetati pod bijelim otežalim granama i maštati svoju budućnost nego da mogu i bez njega sve dogovoriti uz kreditni kalkulator, da njega ne treba jednostavno i da ne dolazi.
Dobro vam jutro, budite danas dio ove bjeline, osjetite svu snagu sentimenta bijele palete ove rane godine. I hodajte među brezama dugo, to je i tako ono čega ćete se sjećati jednom na aparatima, zaboravit ćete što je tko izjavio ili da se opet negdje prevrnuo avion. I čitajte Odjek, on je vaš šaptač riječi koje vam trebaju, na vrh jezika su ali ih nadglasaju i prestignu one sebične što prodaju plazme i mikrovalne pećnice. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara