Neka zapucketa snaga u žilama i rašire se pluća, neka se raskrili duša poput sokola što nadlijeće gradove i sela i neka osjetite topla stopala proljeća koje se približava u vaše zemlje i krajeve, evo ga trči travnatim putevima i livadama, kroz šljivike i parkove, niti čuje niti se obazire.
Jutro je zorom sve crvenije na istoku, mrazeve i led sve radosnije otuče sa zemlje i budi se u vama svaka čestica na djelovanje, misli uzlijeću sve uspravnije i emocije u vama ruše brane i nasipe zimske krutosti ali sve su te emocije i usmjerene čvršćem, iskrenijem i zanosnijem zagrljaju i sve hrabrijem, i sve manje zamjerajućem plamenu u sebi i drugima.
U tišini svoje necikličnosti, u niši svoje suzdržane, blage prirode i uloge, kao sivi putnik što vas mimoilazi među javorima i kestenima, ja se radujem s vama domahujem i nosim svoje mape svojih stratosfera, cirusa i kumulusa. I prolazim dolinama i gustišima svoje neopisane, nedovršene, svoje maglene i vjetrovite životne sage.
A vama dobro jutro, vi zrna grožđa i vrapci što ih napadate jednako jer svi smo mi bića oboje od toga. Bili mudri ili lakomisleni, bili ljuti ili nasmijani, svi se guramo, preskačemo i vrtimo u ovom veselom mravinjaku, kao zrna maka u posudi koju marljiva slastičarka priroda trese, miješa i prevrće.
Dodaj komentar